Ko je Selver Kardić: umjetnik ili 'kabadahiya' koji određuje ko smije kroz čaršiju?

Kada neko javno druge naziva „najvećim izrodima ljudskoga roda“, a istovremeno u umjetnosti uzdiže lik iz svog porodničnog nasljeđa koji istoriografija vezuje za saradnju sa okupatorom — onda to više nije stav, nego očigledan primjer dvostrukih standarda. Akademski slikar Selver Kardić, autor portreta mule Jakupa efendije Kardića, u javnom prostoru nastupa sa pozicije moralnog sudije.

Pitanje se javlja kada ta „moralna vertikala“ postane selektivna — stroga prema drugima, a blagonaklona prema sopstvenom istorijskom krugu. U januaru 2020. godine, Kardić je na svom Fejsbuk profilu objavio poruku pod naslovom: „KROZ NAŠU ČARŠIJU ŠETNjE NEMA!“, u kojoj se direktno obraća rožajskom parohu Slobodanu Radojeviću. Ton te objave ne ostavlja mnogo prostora za tumačenje: „Umjesto da širite ljubav, mir i slogu među narodom… vi se dičite fotografijama sa najvećim izrodima ljudskoga roda.“

Već u ovoj rečenici Kardić sebi daje pravo da presuđuje — i to ne argumentom, već diskvalifikacijom. Sljedeći citat dodatno pojačava tu liniju: „Očigledno da u vašoj ‘kućnoj radinosti’ nema mjesta za poštovanje komšija druge vjeroispovijesti…“ Kulminacija dolazi u pozivu na selektivno pamćenje: „I, očigledno, da mi brzo zaboravimo Kacubera i ‘90-e. I brzo povjerujemo u tvoju ‘masku’, sve dok te fotografije ne odaše.“

Međutim, upravo tu nastaje ključna pukotina u ovom „moralnom sudu“. Jer, dok drugima zamjera fotografije i simbole, Kardić istovremeno ne vidi problem u tome što svojim umjetničkim radom afirmiše lik mule Jakupa efendije Kardića — ličnosti koju istoriografija prepoznaje kao saradnika okupatora i učesnika zločina u Drugom svjetskom ratu. Drugim riječima: za jedne su fotografije dovoljne da budu „izrodi“, a za druge ni istorijska uloga nije prepreka da postanu predmet umjetničke afirmacije. Tu se više ne radi o principu — već o identitetskoj selekciji.

Isti obrazac vidljiv je i u odnosu prema litijama. Kardić im se protivi u „svom gradu“, insistirajući na simboličkom vlasništvu nad javnim prostorom — „kroz našu čaršiju šetnje nema“ — dok istovremeno ne dovodi u pitanje javno prisustvo i kulturnu obradu spornih ličnosti iz svog nasljeđa. Crnogorski umjetnik Selver Kardić vjerovatno neće dostići „slavu“ svog prezimenjaka, mule Jakupa Kardića, ali će ostati zabilježeno kakav je odnos imao prema litijama i javnom prostoru u kojem djeluje. Njegov odnos prema ravnogorskom pokretu može biti stvar ličnog stava, ali činjenica da osuđuje sveštenika zbog fotografija koje ukazuju na moguću bliskost sa tim pokretom, dok istovremeno svojim radom afirmiše lik istorijski kompromitovane ličnosti iz svog nasljeđa, izlazi iz okvira „umjetničke slobode“ i ulazi u polje očiglednih dvostrukih standarda.