Reagovanje Foruma alumnista Fakulteta za crnogorski jezik i književnost

Forum alumnista Fakulteta za crnogorski jezik i književnost pripada generacijama koje su udžbenik Crnogorskog jezika za drugi razred gimnazije, a u kojem se nalazi sporni vic, čitale u srednjoškolskim klupama.

Potom smo na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost slušali predavanja profesorice Jelene Šušanj i profesora Adnana Čirgića, čiji se pedagoški i naučni integritet jednim Mišljenjem dovodi u pitanje. I upravo zato nudimo ono što aktuelnoj polemici nedostaje a to je svjedočenje korisnika knjige.

Petnaest generacija đaka i profesori koji su nam u srednjoj školi predavali taj vic nijesu doživjeli kao napad na profesiju, ili kao govor mržnje ili izvor odbojnosti prema uniformi. Pamtimo ga i danas razumijemo kao pedagoški trik kojim se pravopisno pravilo lakše urezuje u śećanje i kao primjer u kojem jezik prestaje biti suvoparno pravilo.

Zato kada danas čitamo da je u tome istom vicu neko naknadno iščitao „stigmatizaciju“, „negativnu stereotipizaciju“ i „stvaranje neprijateljskoga okruženja“, to nas vraća na prvu lekciju čitalačke i medijske pismenosti kojoj nas uče na Fakultetu između ostalih i Šušanj i Čirgić. A ta lekcija glasi: ne vjeruj svakom sudu samo zato što dolazi s pozicije autoriteta, provjeravaj izvore, argumente i metodologiju.

I tako bi, mišljenje Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore, provjereno tom mjerom, palo u vodu. Zaštitnik je u vicu o pravopisnoj dilemi vidio diskriminaciju. Ali da bi do tog zaključka došao, morao je vic pročitati onako kako ga niko za petnaest godina nije pročitao.

Morao je profesiju izjednačiti sa ličnom karakteristikom, humor proglasiti sarkazmom, a dilemu oko slova, nekim čudom, protumačiti kao nedostatak pameti.

U romanu Umberta Eka „Ime ruže“, koji se, ne slučajno, nalazi na ispitnoj literaturi mnogih fakulteta humanistike (Zaštitnik ga je zasigurno čitao) bibliotekar Horhe ubija svakoga ko se približi drugoj knjizi Aristotelove Poetike. Onoj o komediji. Zašto? Zato što zna da bi priznanje legitimnosti smijeha srušilo autoritet vlasti koju on zastupa.

Ne kažemo da je naš Zaštitnik Horhe. To nikako. Ali kažemo da je logika koja stoji iza njegovoga mišljenja srodna onoj koju je Eko u liku Horhea tako precizno opisao. To je logika koja smatra da autoritet institucije ne smije biti predmet smijeha, jer smijeh taj autoritet potkopava. Smijeh, dakle, oslobađa.

Onaj ko se smije vlasti prestaje je se bojati, a onaj ko se prestane bojati počinje vlast preispitivati. Vic o dvojici policajaca ispred škole nije opasan zato što, kako kažu, "vrijeđa uniformu". Opasan je zato što podśeća čitatelja da ispod uniforme postoji čovjek koji oklijeva nad pravopisnim pravilom. Kao i svaki drugi čovjek.

A to je, pokazuje se, za Zaštitnika i za one koji su taj vic prijavili, gotovo nepodnošljivo. Na kraju, ostaje jedno pitanje koje se postavlja samo od sebe. Koliko nam još vremena preostaje do trenutka u kojem će Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore biti pozvan da štiti dostojanstvo Muja i Hasa? Jer oni su, moramo priznati, zaista decenijama trpjeli nepravdu naše usmene predaje.