Obilježavanje 47 godina od zemljotresa

Juče je, objavama na društvenim mrežama i člancima u on-line medijima, obilježeno 47 godina od Zemljotresa (Z je veliko, jer kad se kaže “Zemljotres”, onda uvijek mislimo na onaj sa velikim Z, onaj od 15. aprila 1979). Nije bilo, kao nekih ranijih godina, okruglih stolova, skupova… a spomenik žrtvama zemljotresa – najavljeno je – biće brzo postavljen, ali na godišnjicu nije.

Kod nas se čak i događaji broje od tog datuma kao omeđnice, “to je bilo još prije Zemljotresa”, jer je to taj prelomni dan koji je jedan Bar načinio drugim, od kojeg jedan Bar više ne postoji već neki znatno izmijenjeniji, nekome bolji, nekome gori.

Ima ona stara izreka da dva puta grom ne udara na isto mjesto.

Mora su se tom izrekom vodili žitelji Sotonića, Mrkojevića, Rapa, Starog Bara, Zubaca koji su ispred svojih kuća brojili mrtve i povrijeđene ljude i razrušene domove 19. maja 1905. godine, nakon udara u 5 sati i 42 minuta izjutra.

Mora da su se u tu izreku pouzdavali i građani Bara i Ulcinja u nedjelju 3. novembra 1968. godine, u 5 i 50 izjutra, kada je zemljotres od osam stepeni Merkalijeve skale pogodio ovo područje, uz ogromnu materijalnu štetu i preko 70% porušenih objekata u Tombi, Kunjama, Pelinkovićima, Bartuli, Grdovićima, Pečuricama, Zaljevu, Krajini. Napukao je tad i gat barske Luke, oštećene zgrade na Topolici, Starom Baru, a novine su zabilježile da je „časna sestra Ermina jedno po jedno bolesno dijete iznijela iz zgrade barske bolnice koja se ljuljala kao brod“.

Mora da su se te izreke držali i oni koji su se nadali da je upozorenje odozdo od 9. aprila 1979. godine samo puka slučajnost. Tada je Bar pogodio zemljotres od 7 stepeni Merkalijeve skale, načeo objekte, načinio par pukotina i izazvao veliku uznemirenost naroda. Bila je to, međutim, na žalost samo uvertira za ono što će uslijediti 15. aprila.

A tog 15. aprila 1979. godine priroda je još jednom “udarila kontru”.

Dvije rečenice iz “Pobjede” u danima nakon Zemljotresa su bolje od bilo čega oslikavale beznađe tog nedjeljnog jutra: jednu je izgovorila djevojčica Dragana Ostojić: “Mislila sam da se ruši dan”, a drugu Draginja Stanković, žena koja je u strašnoj nesreći izgubila sina i unuku: “Srećan je onaj ko kuću žali“. U spektru ove dvije rečenice, dvije tadašnje žiteljke barske opštine dijametralno različitih godišta, smjestila se sva bol i sva nemoć 15. aprila 1979.

Ostaje, međutim, fascinantno, a to do danas ostaje najveći herojski akt ikada na ovim prostorima, jer to je bilo zaista herojstvo, kako se Bar nevjerovatno brzo oporavio od katastrofe. I u tome su svi građani učestvovali, svojim ponašanjem, stavom, vjerom da će biti bolje i da će sve narod pozlatiti, elanom, ponosom i poletom, ali zahvaljujući nevjerovatnoj solidarnosti čitave Jugoslavije, bez izuzetka. Veliki broj ljudi koji su pomogli da se Bar uspravi i da krene potpuno novim tokom života nije među nama, i juče je bila prilika da se pomenu i da ih se s pijetetom prisjetimo.

Prošle su više od četiri decenije od tog sunčanog nedjeljnog jutra, kojeg niko od preživjelih nikada neće zaboraviti. I čega će se do smrti plašiti. Taj strah samo može da se potisne, nikad da se zaboravi. I kad s vremena na vrijeme zaljulja – prekidač u glavi kvrcne, a potisnuti osjeti, za koje smo mislili da smo ih duboko pohranili, navrnu silinom cunamija, i vratimo se naprečac u “one” dane, kad je iskonski, prirodni strah bio osnovna ljudska emocija.

Logika je tu od slabe pomoći, i, čak iako znamo da živimo u rizičnom području, u kome su razorni zemljotresi barem jednom u sto godina posve normalna i uobičajena pojava, nekako se nadamo da neće baš našu generaciju zadesiti opet ta “krvava bajka”, dosta je bilo i ovoliko u jednom životu. Međutim, cirkadijalni ritmovi oburdavanja naših precizni su i neminovni, na žalost.

A nama nikako ne ide da naučimo živjeti što više u suživotu s prirodom, kao dio nje, a ne kao njen tlačitelj i uzurpator.

Dovoljno je pogledati šta smo sve, koliko i gdje objekata podigli, čak i tamo gdje nikada niko ništa podigao nije, pa uvidjeti da smo malo toga iz prošlosti naučili.

Kajanje post festum ništa ne znači.