Zločin bez kazne u Kaluđerskom lazu

U Kaluđerskom lazu, gotovo tri decenije nakon zločina, suočavamo se sa poraznom činjenicom: institucije nijesu bliže istini nego što su bile tada. Zločin počinjen 1999. godine nad albanskim civilima koji su bježali od rata iz pravca Peći i Istoka ka Rožajama nije završen ubistvom 21 nevine osobe. On traje i danas – u institucionalnoj tišini, u neefikasnim istragama i u upornom izbjegavanju odgovornosti.

O tim događajima je pisano, postupci su vođeni, presude su donijete, ali pravde – nije bilo. Suština je da 21 ubijeni civil i dalje čeka pravdu. Osnovni problem nije u tome što „nije bilo dokaza“, kako se često formalno konstatuje. Problem je u tome što optužnice nijesu bile ozbiljno pripremljene, što nijesu bile zasnovane na jasno individualizovanoj odgovornosti, i što su, suštinski, bile unaprijed osuđene na neuspjeh. Time je propuštena možda i jedina realna šansa da se ovaj zločin procesuira na vrijeme.

Danas, decenijama kasnije, suočavamo se sa poraznom činjenicom: institucije nijesu bliže istini nego što su bile tada. Tužilaštvo Crne Gore je u međuvremenu proizvodilo strategije – 2015, pa 2024, a evo i danas najavlju novu, kako kažu, podržanu od strane međunarodnih partnera. Ali ključno pitanje ostaje isto: gdje su rezultati? Strategije koje ne dovode do optužnica i presuda nijesu instrument pravde – one su alibi.

Vrijeme neumoljivo prolazi. Svjedoci nestaju. Sjećanja blijede. A sa svakom godinom, šanse za uspješno procesuiranje postaju sve manje. Upravo zato je odgovornost tužilaštva danas veća nego ikada. Ne radi se više samo o prošlosti. Radi se o kredibilitetu države. Ako država nije sposobna ili nema volje da procesuira zločine nad civilima, onda šalje jasnu poruku – da postoje žrtve koje nijesu vrijedne pravde, jer čak šta više, nema ih ni u Vladinom propisu o obeštećenju porodica žrtava.

Paralelno s tim, vodi se i borba za podizanje spomen-obilježja žrtvama. Inicijativa koja traje godinama suočava se sa administrativnim preprekama, sporim procedurama i, što je najproblematičnije, nedostatkom stvarne političke volje. To govori jednako glasno kao i ćutanje tužilaštva.

U cijeloj toj borbi posebno zabrinjava i pojava da se pojedinci u javnosti pokušavaju kititi tuđim radom, prisvajajući inicijative koje nijesu pokrenuli niti vodili. Istina je, međutim, jednostavna i provjerljiva: kontinuitet ove borbe nose konkretni ljudi i organizacije koji godinama, bez pažnje i bez podrške, rade ono što bi trebalo da bude posao institucija. Ali ni to nije suština. Suština je da 21 ubijeni civil i dalje čeka pravdu.

Zato je krajnje vrijeme da Tužilaštvo Crne Gore prestane sa deklarativnim pristupom i započne stvarnu, temeljnu i profesionalnu istragu. Ne zbog međunarodnih obaveza. Ne zbog strategija. Nego zbog elementarnog principa – da ovaj i zločini koji su na tužilačkom “čekanju” moraju imati ime i prezime. Sve drugo je poraz - i pravni i moralni.