Ekofeminizam: Na prvoj liniji borbe za prirodu i ravnopravnost

Iako se termin “ekofeminizam” rijetko čuje u javnom prostoru, učinak te ideje moguće je vidjeti u mnogim segmentima svakodnevice. Rijetko spominjan kao pojam, ekofeminizam živi kroz konkretne prakse, posebno u iskustvima i borbama žena koje svakodnevno povezuju pitanja životne sredine i društvene pravde.

Ekofeminizam se, objašnjavaju sagovornice “Vijesti” kojima je taj koncept djelovanja blizak, može sažeti kao ideja koja povezuje brigu za prirodu i borbu za ravnopravnost. Ta ideja zagovara održiviji i pravedniji način života, zasnovan na međusobnom uvažavanju, saradnji i odgovornosti prema prirodi i društvu.

Nevena Petković, stručna saradnica za edukaciju i projektna koordinatorka u Centru za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), kaže da bi ekofeminizam “najjednostavnije objasnila kao ideju da su odnos prema prirodi i odnos prema ženama duboko povezani”. “Kada sam počela da razmišljam o feminizmu i shvatam važnost i suštinu tog pokreta, brzo mi je postalo jasno da je slično i u društvu. Način na koji se odnosimo prema prirodi često odražava način na koji se odnosimo prema ljudima, posebno ženama i drugim marginalizovanim grupama. Zato ekofeminizam za mene predstavlja upravo to povezivanje, ali i poziv na brigu i promišljanje o ravnoteži i odgovornosti, kako prema prirodi, tako i jednih prema drugima”, kaže Petković.

Nedavno održana radionica “Djelo žena u ekološkom pokretu”, koju je organizovao CZIP, pružila je jednu od rijetkih prilika da se govori o ekofeminizmu. Ispostavilo se, kaže Petković, da su i učesnice radionice, žene iz oblasti zaštite prirode, aktivizma, feminizma, politike i novinarstva, vrlo brzo prepoznale koliko je taj koncept blizak njihovom iskustvu, iako je kao termin poprilično nov.

“Mislim da se kod nas ekofeminizam praktikuje, ali da se teorijski tek oblikuje i otvara prostor za senzibilisanje društva o ovim temama. Svakako, pokret ima veliki potencijal i vjerujem da ćemo u narednom periodu sve više slušati glasove žena u borbi za prirodu, možda i kroz formiranje jedne šire mreže ekofeministkinja”, očekuje Petković.

Žaklina Živković, izvršna direktorka Organizacije za političku ekologiju (Polekol) iz Srbije, kaže da kada je riječ o medijima, vlasti ili ekonomskim i društvenim odnosima, ekofeminizam se pominje vrlo malo. Međutim, tvrdi ona, prisutan je u svakodnevnom životu. “Žene su te koje su najčešće na prvim linijama borbe za prirodu. One rade najveći dio posla koji je često nevidljiv. Istražuju i stiču znanja o svojoj lokalnoj zajednici, pokreću različite postupke zaštite, mobilišu i informišu lokalnu zajednicu, mire posvađane strane i usmjeravaju ih ka zajedničkim ciljevima. One održavaju domaćinstva, donose odluke o tome kako će se resursi trošiti i od malog umiju da naprave veliko. Zato žene mnogo bolje razumiju šta znači život bez čiste vode ili sa zagađenim vazduhom, šta znači zemlja koja više ne može da rađa. I tu, u toj svakodnevici, rađa se veza između rodne ravnopravnosti i životne sredine”, objašnjava Živković.

Podsjeća i da “nema održivog načina života bez snažnih žena oslobođenih svih stega koje patrijarhalna društva često nameću”.

Žene su posebno pogođene ekološkim krizama, a Petković tvrdi da borba za rodnu ravnopravnost povezana je sa borbom za zaštitu prirode, i te su borbe “duboko povezane, a prije svega kroz način na koji kao društvo (ne)vrednujemo i žene i prirodu”. Kako objašnjava stručna saradnica CZIP-a, “u sistemu u kojem živimo, a koji je i izrazito kapitalistički i dalje snažno oblikovan patrijarhatom, žene i priroda se često tretiraju kao resursi - nešto što treba iskoristiti”. “Njihova vrijednost se izjednačava sa eksploatacijom i uslugama. Ekofeminizam upravo na to ukazuje - da ti obrasci nisu slučajni, već duboko povezani i ukorijenjeni. Zato je važno da se glasovi žena u zaštiti prirode više čuju, ne samo zbog ravnopravnosti, već i zato što ta perspektiva donosi drugačiji, pažljiviji i dugoročniji pristup očuvanju životne sredine. Kako je rekla moja koleginica Andrijana Mićanović u svom govoru na Osmomartovskom maršu: “Mi se borimo za slobodnu ženu, ali i za slobodnu rijeku, slobodnu plažu, slobodnu planinu, slobodnu zajednicu jer, u krajnjem, nijedna od ovih sloboda ne postoji sama za sebe”. Zaista smatram da je to suština naše borbe”, kaže Petković.

Izvršna direktorka Polekola objašnjava kako su žene drugačije pogođene ekološkim problemima, i to ne zato što su po prirodi ranjivije, već zbog društvenih uloga, nejednakog pristupa dobrima i isključenosti iz donošenja odluka. Živković podsjeća da žene u zagađenim industrijskim i rudarskim područjima snose teže zdravstvene posljedice, naročito u vezi sa reproduktivnim zdravljem. U ruralnim sredinama, kaže, dodatno su pogođene jer često rade na zemlji bez vlasništva i prava odlučivanja, pa degradacija direktno ugrožava njihovu egzistenciju.

Zajedničko i za Srbiju i za Crnu Goru je to što, iako žene čine veliki dio stručnog kadra u oblasti zaštite životne sredine, od ministarstava i lokalnih samouprava do civilnog društva i naučnih institucija, njihov stvarni uticaj na donošenje ključnih odluka ostaje ograničen. “Iako su u velikom broju prisutne u radu na terenu, u istraživanjima, inicijativama i aktivističkim pokretima, njihov doprinos nerijetko ostaje nedovoljno vidljiv ili prepoznat. S druge strane, zanimljivo je da u nevladinom sektoru, posebno u organizacijama koje se bave zaštitom prirode, često dominiraju žene. Zato mislim da nije pitanje samo da li su žene prisutne, već da li su zaista aktivno uključene i da li za njihove ideje imamo sluha, jer bez uvažavanja ženskog iskustva i znanja teško možemo govoriti o pravednim i održivim rješenjima”, tvrdi Petković.

Prema njenim riječima, primjera za ulogu žena u zaštiti životne sredine je mnogo u Crnoj Gori. Ona navodi borbe za najvrednija područja poput Velike plaže, Ulcinjske solane, Buljarice i Komarnice. Kako podsjeća stručna saradnica CZIP-a, “upravo su žene kroz javno zastupanje, aktivizam, borbu protiv ekološkog kriminala i naučno-istraživački rad, gdje je svaki podatak o biodiverzitetu zlata vrijedan argument, prve reagovale, uticale, pokrenule inicijative i izborile se za zaštitu ovih prostora”.

U Srbiji, objašnjava Živković, takođe su žene najčešće na prvim linijama borbe za prirodu. U procesima donošenja odluka o velikim projektima, poput rudarenja litijuma u dolini Jadra ili istraživanja na planini Rogozna, žene su često manje zastupljene u formalnim strukturama moći. “Ipak, upravo žene često stoje u prvim redovima otpora. Primjer su lokalne inicijative širom Srbije i regiona, gdje žene organizuju proteste, blokade i kampanje za zaštitu vode, zemlje i zdravlja zajednice. U okviru naše Mreže žena za prirodu to se jasno vidi: žene ne samo da trpe posljedice, već postaju i nositeljke borbe. Iako žene čine veliki dio stručnog kadra u oblasti zaštite životne sredine, njihov stvarni uticaj na donošenje ključnih odluka ostaje ograničen. Ženama je često povjerena svakodnevna briga, implementacija politika i komunikacija sa zajednicama, ali ne i moć da odlučuju o pravcima razvoja, raspodjeli resursa i strateškim prioritetima. Žene nose sistem na svojim leđima kroz stručni, administrativni i aktivistički rad, ali su isključene iz mjesta gdje se odlučuje. Upravo zato se u praksi često dešava da politike zaštite životne sredine ostaju slabe ili podređene ekonomskim interesima, dok glasovi onih koji najviše razumiju posljedice ne dolaze do izražaja”, kaže ona.

Ekološke i feminističke aktivistkinje, kako kažu sagovornice “Vijesti”, suočavaju se s nizom izazova, ne samo u Crnoj Gori, već i na čitavom Balkanu, pa i šire. Objašnjavaju da su izazovi prisutni svuda gdje je patrijarhat ukorijenjen, bilo da se ispoljava otvoreno ili prikriveno i internalizovano. “Ti izazovi postoje i na terenu, i u javnom prostoru, u poslovnoj sferi i u svakodnevnom životu. Iskustva iz mog okruženja pokazala su da žene često nose čitave procese, a da se nerijetko na kraju zasluge pripisuju drugima, najčešće muškarcima na rukovodećim pozicijama. Ono što je problematično jeste da društvo to čak i ne prepoznaje kao grešku i nepravdu. To nije samo pitanje vidljivosti, već i načina na koji vrednujemo nečiji rad i zalaganje. Žene takođe često moraju dodatno da dokazuju svoju stručnost”, kaže Petković.

Prema njenim riječima, u praksi se dešava da se ženski stručni argumenti lakše osporavaju ili umanjuju, što stvara frustraciju. Aktivistkinje se često suočavaju s neprimjerenim komentarima i pokušajima da se njihov rad banalizuje. Dodatni problem je i pogrešno tumačenje feminizma kao nečeg negativnog ili suprotstavljenog muškarcima, što otežava ukazivanje na stvarne probleme.

Kako objašnjava Živković, ekološke i feminističke aktivistkinje u Srbiji suočavaju se sa sve intenzivnijim pritiscima – od javne diskreditacije i targetiranja u medijima, preko SLAPP tužbi i institucionalnih opstrukcija, do direktnih prijetnji i zastrašivanja na terenu, posebno u sredinama gdje se suprotstavljaju velikim infrastrukturnim ili rudarskim projektima. “Aktivistkinje se predstavljaju kao ‘protivnice razvoja’, njihovi zahtjevi se delegitimišu, a prostor za učešće u donošenju odluka sužava. Kada se tome doda rodna dimenzija, kao što su seksistički napadi, umanjivanje stručnosti i dodatni pritisak u javnom prostoru, postaje jasno da su žene u ovim borbama izložene višestrukim opasnostima.”