Crna Gora: Od "vidljivih" afera do nevideće odgovornosti

Dok se afere u Crnoj Gori nižu kao na traci, institucije kao da igraju igru „žmurke” — samo što žmure onda kada treba da gledaju. Slučaj „Koverta”? Snimak postoji. Novac se vidi. Svi su ga vidjeli. Ali — ne dovoljno „pravno”. Sud kaže: nije dokazano „van razumne sumnje”. Što u prevodu znači: sumnja postoji, ali nije upakovana po mjeri sudske estetike. I tako, po drugi put, oslobađajuća presuda — već rutinski, bez mnogo uzbuđenja.

U međuvremenu, SDT šalje žalbe, onako kako se u Crnoj Gori inače radi — formalno, sporo i sa minimalnim očekivanjem da će išta suštinski da se promijeni. Prošlo je sedam (7) godina od objavljivanja čuvenog „Zeta filma”, kada je portal IN4S bjelodano dokazao da je korupcija jedna od temeljnih „vrijednosti” na kojima je počivala vlast DPS-a.

Konačno smo „patriotski” nastroјenim podržavaocima režima „izbili iz ruku” i posljednji argument u odbrani lika i djela diktatora i njegovih saboraca. Bar od tog momenta, u Crnoj Gori nije moglo biti „neznavenih” i „neobaviještenih”, i svaki pokušaj pristalica DPS-a i satelita da relativizuju svoju odgovornost za posrtanje zemlje i društva na svakom planu – potpuno je obesmišljen.

„Tremaroš” Migo, koji vještim pokretom ruke 97500 evra trpa u „patriotski“ unutrašnji džep sakoa, i „darežljivi“ Duško Knežević, koji se javlja i u ulozi „režisera“, izazvali su istinski politički zemljotres – koji je doveo do velikih narodnih protesta i doprinio padu režima.

Svi izvještaji EU su posebno apostrofirali aferu „Koverta“ i njeno razrješenje, dok su čak i zarobljene crnogorske institucije bile primorane da se bave njome, bar formalno. Ipak, još jednom je sudu nevideće ono što oku promaklo nije: Aféra „Stanovi”? Još jedan biser pravosudne logike.

Stanovi dodijeljeni, krediti odobreni, papiri uredni, potpisi tu — sve postoji. Samo nema krivičnog djela. Odluke donošene, komisije radile, Vlada odobravala — ali odgovornost, izgleda, nije bila pozvana na sastanak. Apelacioni sud vraća predmet na doradu, kao profesor koji kaže: „Niste razumjeli gradivo, probajte ponovo.” U prevodu: dokazi postoje, ali ne u formatu koji sistem želi da prepozna.

I tako dolazimo do suštine crnogorskog pravosudnog paradoksa: postoji snimak — ali nije dokaz, postoji novac — ali nema traga, postoje odluke — ali nema odgovornosti, postoji afera — ali nema krivca. Država u kojoj svi sve vide, sve znaju, sve prepričavaju — ali institucije, eto, nikako da „utvrde”.

A onda ostaje ključno pitanje: ako ovako izgledaju slučajevi u kojima postoje snimci i dokumenta — šta je sa onim što nije snimljeno? Šta je sa novcem koji nije uhvaćen kamerom? Sa dogovorima koji nikada nisu izgovoreni pred mikrofonom? Sa odlukama koje su donijete daleko od bilo kakvog traga? Ako ni vidljivo nije dokazivo, šta tek reći za nevideće.

U Crnoj Gori, izgleda, nije problem nedostatak dokaza — već nedostatak volje da se oni vide onako kako ih vide građani. I zato sistem funkcioniše besprekorno — afere traju, presude padaju, žalbe kruže, a pravda… ona strpljivo čeka svoj red. Već godina.