Optuženi u aferi Stanovi ponovo pred sudom: Apelacioni sud ocijenio oslobađajuću presudu nejasnom

Afera Stanovi, slučaj sumnjive dodjele državnih stanova i kredita funkcionerima za rješavanje stambenih pitanja, nije dobila konačan sudski epilog. Nakon oslobađajuće presude u maju, predmet je vraćen na ponovno suđenje odlukom Apelacionog suda Crne Gore.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) podiglo je 2024. godine optužnicu protiv više bivših funkcionera, uključujući Predraga Boškovića, Budimira Šegrta, Suada Numanovića, Sanju Vlahović, Ivana Brajovića, Dražena Miličkovića, Damira Šehovića, Dragicu Sekulić, Osmana Nurkovića, Suzanu Pribilović, Jelenu Radonjić i Aleksandra Jovićevića, zbog postojanja osnovane sumnje da su, u periodu od 2016. do 2020. godine, kao članovi Komisije za stambena pitanja Vlade Crne Gore, u saizvršilaštvu, počinili produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja, za koje je propisana kazna zatvora od dvije do 12 godina.

Prema tvrdnjama SDT-a, oštetili su državni budžet za oko 2,6 miliona eura jer su kredite dodjeljivali bez odgovarajućih planova i procjena, u iznosima od 17.500 do 40.000 eura. Propisi su predviđali znatno niže limite i strožije procedure. Prvostepeni sud ocijenio je da tvrdnje SDT nijesu potkrijepljene dokazima koji imaju pravnu snagu i optužene oslobodio od krivice, nakon čega je tužilaštvo najavilo žalbu.

Skoro godinu kasnije, drugostepeni sud žalbu SDT, ali i Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa države, ocijenio je osnovanim uz zaključak da je prvostepena presuda zahvaćena bitnim povredama postupka i nejasnim zaključcima. Apelacionom sudu, prema saopštenju dostavljenom medijama, u fokusu je bilo pitanje nadležnosti Komisije za rješavanje stambenih potreba. Naime, prvostepeni sud zaključio je da Komisija nije donosila odluke, već je imala isključivo tehničku ulogu odnosno da priprema informacije i daje prijedloge, dok je konačne odluke donosila Vlada Crne Gore.

Međutim, Apelacioni sud smatra da je takav zaključak nejasan i nedovoljno obrazložen. Ukazuje se da je Komisija, prema važećim propisima, bila zadužena da sprovede postupak i Vladi dostavi konkretne prijedloge odluka, uključujući i iznose stambenih kredita. Posebno je problematizovano to što su predloženi iznosi kredita u pojedinim slučajevima prelazili ograničenja predviđena odlukama Vlade, što prvostepeni sud, smatraju u Apelacionom, nije adekvatno razmotrio.

Za sudije Apelacionog suda sporne su tvrdnje da Komisija nije odlučivala o pravima, već samo sprovodila zaključke Vlade, ocjenjujući da je takvo tumačenje nedovoljno utemeljeno u činjenicama. Ovo je samo dio razloga ukidanja prvostepene oslobađajuće presude, a detaljnije obrazloženje do zaključenja ovog broja nije bilo dostupno na sajtu Apelacionog suda.

Sutkinja specijalnog odjeljenja podgoričkog Višeg suda Vesna Kovačević, podsjetimo, u maju prošle godine oslobodila je optužene, uz obrazloženje da tužilaštvo nije ponudilo validne dokaze. Ključni problem, kako je tada saopštila, bio je u tome što su dokazi dostavljeni u formi „kopija kopija“, bez originala ili ovjerenih primjeraka. Kako se autentičnost te dokumentacije nije mogla garantovati, Sud je zauzeo stav da takvi dokumenti ne mogu imati dokaznu snagu u krivičnom postupku.

U obrazloženju oslobađajuće presude, sutkinja je istakla da su i sud i tužilaštvo pokušali da pribave originalnu dokumentaciju od Vlade, Državnog arhiva i Uprave za imovinu, ali bez uspjeha, nakon čega je pozivajući se na sudsku praksu i Zakonik o krivičnom postupku, zaključeno da se presuda ne može zasnivati na nepouzdanim dokazima, naročito kada se krivica mora dokazati „van razumne sumnje“. Uz to, naglašeno je da bi korišćenje spornih dokaza predstavljalo i povredu prava na pravično suđenje, garantovano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

U obrazloženju izrečene presude sud je naveo da je zaključeno da se bez saglasnosti Vlade nisu mogla rešavati stambena pitanja funkcionera. „U konkretnom slučaju, komisija kao radno tijelo Vlade, donosi svoj predlog a onda Vlada odlučuje o njemu. Optuženi su bili dužni da postupe na osnovu zaključka Vlade, šta su i uradili i u svakoj odluci su citirali zaključak Vlade“, smatrala je sutkinja Kovačević koja je dodala da Stambena komisija nema ovlašćenja da razmatra zaključak i odluke Vlade, već obavezu da ih implementira.

Prvostepenom presudom je ukazano još da je Vlada Crne Gore, u svakom pojedinačnom slučaju, davala saglasnost i donosila zaključke kojima je zaduživala Komisiju da postupi, zbog čega je sud ocijenio da Komisija nije mogla samostalno odlučivati, već je djelovala u okviru naloga Vlade, što dovodi u pitanje postojanje krivične odgovornosti njenih članova. Takođe je tada naglašeno da bi Vlada mogla odbiti prijedloge Komisije da je smatrala da nijesu u skladu sa propisima, ali to nije učinila.

Dodatnu dilemu sud je, prilikom donošenja oslobađajuće odluke, vidio u činjenici da je Specijalno tužilaštvo, 2020. godine, na osnovu istih ili sličnih dokaza, zaključilo da nema osnova za pokretanje postupka, da bi tri godine kasnije zauzelo suprotan stav. SDT je prije 2020. vodio Milivoje Katnić, kome se sada sudi zbog zloupotrebe položaja. Na kraju, sutkinja Kovačević je u obrazloženju svoje odluke navela da je sud primijenio princip in dubio pro reo – u slučaju sumnje, u korist optuženog – i oslobodio sve optužene.

Odlukom Apelacionog suda predmet se vraća na ponovno suđenje, u kojem će biti neophodno razjasniti ključna pravna i činjenična pitanja. Istovremeno, očekuje se i odgovor na ono što javnost najviše zanima: da li su predsjednik i članovi Komisije za rješavanje stambenih pitanja zloupotrijebili službene položaje i ovlašćenja, kako to tvrdi SDT. Ukoliko se te tvrdnje potvrde, ostaje otvoreno pitanje sudbine onih koji su stanove dobili pod povoljnim uslovima, kao i način nadoknade štete za koju tužilaštvo procjenjuje da prelazi dva miliona eura.