Kako smo nekada slavili Uskrs

Praznici su u našoj kući uvijek imali posebno mjesto (vjerovatno kao i u većini domova). Uskrs je počinjao odlaskom “u crkve” na Mirovicu, u najljepšoj, svečanoj odjeći. Znalo se – prvi redovi s obje strane bili su rezervisani za nas najmlađe. Misu je vodio pater Vasilj, a uskršnje pjesme pjevali smo uz uvijek smirenu, anđeoski lijepu, sestru Veritas.

Poslije mise se znalo, pozdravljali smo se jedni s drugima i međusobno čestitali Uskrs. Prava draž praznika počinjala je kod kuće, za stolom. Nije bilo posebnih dekoracija, ali to je bilo mjesto gdje smo se uvijek okupljali svi zajedno – za mene sveto mjesto.

Uvijek smo se takmičili ko ima najjače jaje i, nekako, iz đedovog krila, ja sam najčešće pobjeđivala (dok nije stigla sestra od strica). Trpeza se nije mogla zamisliti bez kuvanih jaja, pršute, kobasica i mladog luka, koji smo, prije nego što bismo zagrizli, obavezno umakali u so posutu u tanjirić.

Nakon doručka pomagali smo babi i majci oko jaja – trebalo je srediti njih 150! Nauljenom krpicom bismo ih premazivali i slagali u korpe, a potom i kolače, kojih je uvijek bilo barem pet-šest vrsta: oblande, bajadere, orasnice, bombice…

Onda je dolazilo ono što smo najviše voljeli – “šetanje po Uskrsu”. Majka je ostajala kod kuće da dočekuje goste, a mi smo obilazili prijatelje i rodbinu. Najuzbudljiviji mi je bio odlazak u Zaljevo, kod Markoča – na sred puta bila je jedna izbočina, a tata bi tu ubrzao, pa bi fića poskočila kao da se spuštamo niz tobogan.

Sjećam se i jedne prilike kada smo se vraćali od ujaka i svratili kod Kineza koji su tada imali prodavnicu na Žukotrlici. Ugledala sam roze kasu u obliku srca – na vrhu dječak i djevojčica koji, kad ubaciš novčić, naprave krug i na kraju se poljube. Mojoj sreći nije bilo kraja!

Ali prava zabava je nastala kad sam došla kući. Bilo je dosta gostiju – đedovi prijatelji, među kojima i Vuko Milošević. Kad je vidio kako kasa funkcioniše, ubacio je popriličnu sumu novčića. Tako sam, usput, i lijepo zaradila.

Podne je bilo rezervisano za našu dječju šetnju “po Uskrsu”. Znalo nas se okupiti i po dvadesetak. Išli smo od kuće do kuće, čestitali Uskrs i sa otvorenim kesama čekali da nam neko otvori vrata – da pokupimo jaja. Znali smo ljudima isprazniti cijele korpe.

Obilazili smo Tombu, Mirovicu, Zaljevo… Brojali ko je skupio više jaja, usput se kucali da vidimo ko ima najjače, jeli ih dok nam ne bi pripala muka. Kući smo se vraćali bez ijednog cijelog jajeta – umorni od pješačenja, ali srećni jer smo tako slavili Uskrs.

Bila su to neka ljepša, bezbrižnija vremena.