Katun se ne čuva dokumentom, već životom na njemu

Status nematerijalnog dobra jeste važan korak, ali dolazi u trenutku kada je veliki dio tog sistema već ozbiljno ugrožen. I to je činjenica koju ne treba uljepšavati. Da li je ovo spasonosna infuzija ili posthumno priznanje zavisi od toga što slijedi nakon ove odluke. Ako ostane na formalnom nivou, kao administrativna kategorija, onda će zaista imati karakter posthumnog priznanja načinu života koji nestaje pred našim očima – kazao je Dragićević.

Katunovanje je vjekovni ritam crnogorskog postojanja, arhaični kod preživljavanja koji je hiljadama godina diktirao kretanje ljudi i stoke između usijanog krša i spasonosnih planinskih pašnjaka. Ipak, taj vjekovni kontinuitet danas se nalazi na najkritičnijoj tački. U trenutku kada crnogorski katuni prolaze kroz izuzetno izazovnu fazu, dok prema podacima Uprave za zaštitu kulturnih dobara više od 60 odsto planinskih naselja tone u tišinu, otvorio se nesvakidašnji prostor u kojem su se, u gotovo savršenom sinhronicitetu, susrele institucionalna zaštita i umjetnička potvrda.

Najprije je tradicionalno sezonsko stočarstvo i život na katunima katunovanje / izdig proglašeno nematerijalnim kulturnim dobrom Crne Gore od nacionalnog značaja od UZKD, krajem decembra prošle godine. Nakon toga je, u martu ove godine, kratki dokumentarni film ,,Tajna crnogorskih katuna“ autora Mikija Dragićevića, kreatora TV emisije „Divlja ljepota uživo“, koja se emituje na RTCG, osvojio „Diamond Award“ u Berlinu. U pitanju je najviše priznanje jednog od najprestižnijih svjetskih festivala turističkog filma koje se dodjeljuje na festivalu „Golden City Gate“. Njegov film dokumentuje svakodnevni život na katunu, prikazujući rad, ritam i odnose koji čine osnovu ovog vjekovnog načina opstanka.

Ovaj sinhronicitet otvara suštinsko pitanje: da li je formalna zaštita, praćena svjetskim filmskim trijumfom, stvarna „infuzija“ za opstanak ili samo dostojanstven ispraćaj načina života koji nepovratno nestaje. Dragićević za Pobjedu govori o odgovornosti dokumentariste pred vjekovnom tradicijom, nepisanim zakonima planinske solidarnosti, paradoksu u kojem katuni dobijaju priznanja dok istovremeno fizički nestaju, te zašto smatra da bez hitnog ulaganja u puteve, vodu i solarne panele svaka nagrada i svako birokratsko priznanje rizikuju da postanu samo mrtvo slovo na papiru.

POBJEDA: Vaš film ,,Tajna crnogorskih katuna“ osvojio je prestižnu nagradu „Diamond Award“ u Berlinu. Kada ste radili na filmu, jeste li mogli zamisliti da će autentičnost katuna i život na njima skrenuti pažnju stručnog žirija?

DRAGIĆEVIĆ: Iskreno, u procesu rada nijesam razmišljao o nagradama, već o odgovornosti. Kada se bavite temom kao što su katuni, ne radite samo film, vi dokumentujete jedan način života koji je stariji od mnogih država i sistema u kojima danas živimo. Katun nije scenografija, nije folklor, nije turistički proizvod. Katun je funkcionalan, realan i težak život. Upravo zato sam od početka znao da jedini ispravan pristup mora biti potpuno ogoljen od romantizacije. Ako postoji nešto što je moglo privući pažnju žirija u Berlinu, onda je to upravo ta dosljednost – da se ne uljepšava, ne dramatizuje i ne izmišlja. Film ne pokušava da impresionira, već da pokaže. I možda je upravo to ključ: autentičnost katuna ne treba dodatno objašnjavati ni „pojačavati“. Ona sama po sebi nosi težinu i univerzalnost. Ljudi u različitim djelovima svijeta mogu prepoznati snagu naših gorštaka kada je vide. Mislim da je žiri reagovao upravo na tu činjenicu – da je pred njima nešto što nije konstruisano, nego zabilježeno.

Ispucale ruke dobrih domaćina, bore na licima majki koje su sa katuna iškolovale svoju djecu, šaljući im vunene čarape i zamotuljak kajmaka, nešto su što mora izazvati emociju i poštovanje. Majke sa katuna nikada neće odati tajnu vjekovnog opstanka katuna upravo zato što žele da on vječno traje. Ko zna kakvo vrijeme dolazi – možda se svi vratimo katunima, odakle smo i potekli.

POBJEDA: Katunovanje ima kontinuitet od praistorije, a zvanični status nematerijalnog dobra u Crnoj Gori dobija tek 2026. godine. Da li ovaj čin države doživljavate kao spasonosnu infuziju koja će zaista pokrenuti obnovu katuna ili više kao neku vrstu „posthumnog priznanja“ načinu života koji pred našim očima nepovratno nestaje?

DRAGIĆEVIĆ: Katunovanje nije nastalo kao tradicija, već kao potreba. To je način života koji se razvijao kroz vjekove kao odgovor čovjeka na prostor, klimu i uslove u kojima živi, a ujedno i borba za opstanak. Upravo zbog toga njegov kontinuitet traje od najranijih vremena do danas. Status nematerijalnog dobra jeste važan korak, ali dolazi u trenutku kada je veliki dio tog sistema već ozbiljno ugrožen. I to je činjenica koju ne treba uljepšavati. Da li je ovo spasonosna infuzija ili posthumno priznanje zavisi od toga što slijedi nakon ove odluke. Ako ostane na formalnom nivou, kao administrativna kategorija, onda će zaista imati karakter posthumnog priznanja načinu života koji nestaje pred našim očima.

Katuni nijesu nešto što se može sačuvati deklaracijom. Oni postoje samo ako postoje ljudi koji na njima žive i rade. Bez stočarstva, bez svakodnevnog rada i bez ekonomskog smisla, katun prestaje da postoji, bez obzira na njegov status. S druge strane, ako ovaj čin bude praćen konkretnim mjerama: podrškom ljudima koji žive na katunima, ulaganjem u infrastrukturu, stvaranjem uslova da se od tog života može dostojanstveno živjeti, onda ovo može biti početak ozbiljne obnove.

Prije svega, država treba kao prvi korak da ugradi svima solarne panele, sredi puteve, obezbijedi posebne pogodnosti kada je u pitanju stočarstvo i poljoprivreda. Sve je na katunima posebno, pa treba da imaju i posebnu pažnju od države. Važno je razumjeti da katun nije samo kulturna vrijednost, već funkcionalan sistem koji je vjekovima omogućavao opstanak u planinskim predjelima. U tom smislu, njegova vrijednost nije samo u prošlosti, već i u potencijalu koji ima za budućnost. Zato bih rekao da se danas nalazimo između te dvije mogućnosti. Ova odluka može ostati simbol ili može postati prekretnica. Sve zavisi od toga da li će se katun posmatrati kao živi sistem koji treba podržati ili kao nešto što ćemo samo evidentirati i zaboraviti.

POBJEDA: Interesantno je da je Vaš film o katunima nagrađen u Berlinu nekoliko mjeseci nakon što je država Crna Gora i zvanično proglasila katunovanje kulturnim dobrom. Osjećate li da je ova nagrada birokratskoj odluci države udahnula život i dala globalni smisao?

DRAGIĆEVIĆ: Mislim da je važno razdvojiti dvije stvari – odluku države i percepciju te odluke. Država je formalno prepoznala vrijednost katunovanja i to je nesporno važan korak. Međutim, svaka takva odluka, dok je samo na papiru, ostaje u okvirima administracije. Ona dobija pravi smisao tek kada izađe iz tih okvira i postane prepoznata i van granica zemlje. U tom smislu, nagrada iz Berlina jeste dala dodatnu težinu cijeloj priči. Ne zato što je nešto „potvrdila“ državi, već zato što je pokazala da ono što imamo ovdje ima univerzalnu vrijednost. Katuni nijesu samo dio našeg identiteta, oni su primjer načina života koji ima širi značaj, posebno u vremenu kada se sve više govori o održivosti, odnosu prema prirodi i racionalnom korišćenju resursa.

Kadar iz filma „Tajna crnogorskih katuna“. Može se reći da je nagrada pomogla da se ta tema vidi izvan lokalnog konteksta. Kada nešto što je duboko ukorijenjeno u jednom prostoru dobije priznanje na međunarodnoj sceni, ono automatski dobija i novu dimenziju. Ali isto tako, mislim da je važno biti precizan, nagrada sama po sebi ne „oživljava“ katune. Ona može da skrene pažnju, može da otvori vrata i može da pojača svijest o značaju tog načina života. Ali stvarni život katuna zavisi isključivo od ljudi koji na njima žive i od sistema koji im omogućava da opstanu. Zato bih rekao da nagrada nije dala život odluci države, ali joj je dala kontekst i vidljivost. A to je možda prvi korak da se iz formalne odluke pređe u stvarne promjene na terenu.

POBJEDA: Koliko se katunovanje promijenilo u odnosu na nekada i što je od tih promjena prirodan razvoj, a što već predstavlja rizik za opstanak tradicije?

DRAGIĆEVIĆ: Katunovanje se kroz vrijeme mijenjalo, ali njegova suština je dugo ostajala ista: opstanak, rad, kretanje, prilagođavanje prirodi i jasna organizacija života. Promjene su uvijek postojale i one su prirodan dio svakog živog sistema. Prirodan razvoj je sve ono što olakšava život, a ne mijenja njegovu osnovu. Bolji putevi, lakši pristup katunima, upotreba savremenih sredstava za rad, bolja komunikacija, to su promjene koje ne ugrožavaju katun, već mogu pomoći da opstane. Međutim, problem nastaje onda kada promjene počnu da brišu njegovu funkciju. Katun nije zamišljen kao mjesto povremenog boravka, već kao prostor rada i života. Kada se ta dimenzija izgubi, kada katun postane vikend destinacija ili turistička kulisa, tada više ne govorimo o razvoju, već o gubitku suštine. Danas se jasno vide oba pravca. S jedne strane, postoje ljudi koji i dalje žive katunski život u punom smislu, koji čuvaju kontinuitet i znanje. S druge strane, sve je više napuštenih katuna ili onih koji se koriste samo povremeno, bez stvarnog života koji ih je nekada definisao.

POBJEDA: Što je najveći rizik za opstanak katuna?

DRAGIĆEVIĆ: Najveći rizik nije u modernizaciji, već u gubitku potrebe za katunom. Ako nestane ekonomski smisao života na katunu, nestaje i sam katun. Zato je ključno napraviti razliku između razvoja i transformacije u nešto drugo. Razvoj podrazumijeva da katun ostaje katun – mjesto rada, života i organizacije. Sve što ga udaljava od toga vodi ka njegovom nestajanju. U tom smislu, katunovanje se danas nalazi na prekretnici. Promjene su neizbježne, ali od načina na koji ih prihvatimo zavisi da li će katuni opstati ili postati samo uspomena.