Je li Mandela džabe krečio: refleksije iz Južne Afrike

Rasizam je utkan u DNK ove zajednice, pomislih. Ali se onda sjetih kako mi je Branko rekao da se stvari ipak mijenjaju. Kada su se crni suočili sa crnima, shvatili su da su priče o rasi, vjeri, naciji, samo mamac i prevara loših vladara, sklonih korupciji i zloupotrebi moći.

Cederberg je najbolji chardonnay koji sam pio u životu. Bolji čak od našeg Arhonta i Patrimonia. Ukus limuna, breskve i orašastih plodova, s notama vanilije, jasmina i slanim, mineralnim završetkom. Tako su ga opisali na aplikaciji ViVino, uz visoku ocjenu 4,4. Kasnije ću i ja dodati recenziju i popraviti taj inače odličan prosjek. Ali čemu sve ovo, sa ovog mjesta. Iz glavne marine u Kejptaunu, odakle sjutra ujutro isplovljavam ka Roben ajlandu. Najpoznatijem ostrvu na svijetu, ne zbog hranljive morske trave posidonije i pingvina, već radi nekadašnjeg zatvora i poznatih pritvorenika. Pitam se da li samo jedna sebična bijela guzica, noć uoči hodočašća na ostrvo Roben, gdje će se pokloniti svim ubijenim, ranjenim, osakaćenim i poniženim u tom kazamatu, od Roberta Sobukvea do Nelsona Mandele, može večeras uživati u bilo čemu, makar i u tom vrhunskom južnoafričkom chardonnayu. Vidite da može.

Podsjetio me taj napad griže savjesti na jedno davno i rano jutro u Mostaru. Kada se, negdje na početku ljeta 1996, oglasio imam sa džamije preko puta hotela u kom sam spavao. Da odradi prvu od pet dnevnih molitvi, sabah namaz. Pred očima mi prolaze slike iz Šantićeve ulice koja je bila linija razdvajanja u toku rata, ličila je na Hirošimu nakon 6. avgusta 1945. Onda sam se sjetio ispovijesti Hasana, mostarskog kolege, muslimana, koji nam je dan ranije pričao o ratnim strahotama, o tome kako su se Srbi i Hrvati takmičili da Mostar i okolinu "očiste od nekrsta". I ne zna se ko je bio "bolji", ironično zaključuje. Na kraju je ipak dao "prednost" Hrvatima. Biju Srbi, ali biju (još jače) Hrvati, govorio je Hasan. Savjest mi je, dok sam slušao molitvu sa džamije, govorila kako moram nešto učiniti da iskupim grijehe i zločine hrišćanske braće. Možda da pređem u islam?! Kao jedan od idola mog djetinjstva, Kasijus Klej. Ipak, ništa. Ispao sam opet sebični, zatucani pravoslavac.

Već je jutro u Kejpu. Preljubazna recepcionerka, black not coloured, mi kaže kako je jesen već počela, a sa njom grad počne zasipati svakodnevne kiše, uz olujni vjetar. Ali da sam lucky - danas i narednih dana imaćete ljetnje vrijeme. Pravi dan dakle za Roben ajland. Ostrvo se nalazi na 11 kilometara od Kejptaun marine, feribotom četrdesetak minuta. Brod je bio pun, ljudi različitih nacija, religija, boja kože. Sa platforme velikog ferija pravili su se selfiji i fotografije razuđenog Kejptauna, koji se dobro vidi čak i sa samog ostrva. Valjda i ta slika pokazuje neraskidivu vezu grada i stratišta.

U savršenom redu i po planu koji nam je saopšten na brodu, svih 196 putnika se iskrcava i ulazi u poređane autobuse. Na svakom od njih ispisana je neka od znakovitih poruka i misli najvećih i najpoznatijih boraca protiv aparthejda. Baš na ovom našem, čitam možda najbolju misao pionira pokreta, Roberta Sobukvea: There is Only One Race, The Human Race… A taj isti čovjek je 16. marta 1960. u gradu Šarpervilu organizovao istorijski protestni marš protiv diskriminatornog zakona o pasošima. Sobukve je pozvao sve crne sunarodnike da dođu ispred policijske stanice i bace svoje putne isprave. Policija se potrudila da legitimni proces ponižene crne većine pretvori u masakr - za par sati je ubijeno 69 ljudi a ranjeno 180. Tada je uvedeno vanredno stanje, a Sobukve je osuđen na tri godine zatvora. Nakon odslužene kazne, režim je dodao još šest i uputio ga na zloglasni Roben ajland.

Danas je na ostrvu njegova kućica, kao ona za njemačke ovčare, niska, uska i duga, tako je opisuje vodič. Stoji na istom mjestu, podsjećajući na vrijeme aparthejda i jednog od najznačajnijih boraca za oslobođenje zemlje. Pitao sam pri kraju ture vodiča, koji je takođe kao vrlo mlad proveo par mjeseci u logoru - ima li za vas razlike između Sobukvea i Mandele? Da Sobukve nije umro od kancera 1978, da li bi on bio Mandela? Odgovorio je kratko: Nema razlike, obojica su kreirala istoriju. Roben ajland me neodoljivo podsjetio na Goli otok, ne zbog kamenitog ambijenta, već radi zločina i kazne. Biti u zatvoru je užasno iskustvo, ali ako preživiš onda shvatiš koliko van granica bitka i postojanosti možeš kao ljudsko biće da ideš - zapisao je jedan od zatvorenika.

Nije mi jasno zašto Hrvatska, na Dugom otoku gdje se nekad nalazio logor Goli, nije napravila sličan muzej/spomenik, gdje bi ljudima iz čitavog svijeta pokazivali šta jedan čovjek može da uradi drugom, zbog rasne, vjerske, političke ili ideološke razlike! Najznačajnija tačka u obilasku zatvora svakako je ćelija broj 7, u kojoj je Nelson Mandela proveo 18 godina. Nakon toga je 1982. prebačen u drugi kazamat, Polsmur, gdje je držan još 8 godina, da bi 1990, sa zatvorskim stažom od ukupno 27 godina, Mandela bio bezuslovno oslobođen. Time je simbolično najavljeno i oslobađanje zemlje od aparthejda koje se desilo četiri godine kasnije. Pokušavao sam stopama da izmjerim makar širinu ćelije br. 7: neznatno više od 2 metra. Po dubini mi se čini većom, možda i čitavih dva i po metra. Ukupno nepunih pet kvadrata. U ta četiri zida Mendela je napisao najveći dio svog čuvenog djela "Dug put do slobode".

Iz današnje perspektive, pitam Branka, da li je Mandela džaba krečio! Ako su poslije njega došli njegovi partijski drugovi koji su korupcijom, kriminalom i nepravdom počeli da podjednako tlače i diskriminišu svoje crne i obojene sunarodnike. "Crni protiv crnih", slikovito i sa dozom ironije uzvraća Brkić. Nakon pada aparthejda i osvajanja slobode i nezavisnosti, Južnoafrička Republika bilježi jednu od najvećih stopa kriminala u svijetu. Primjera radi, tokom 2024. registrovano je preko 26 hiljada ubistava ili u prosjeku 70 dnevno, dok se pretpostavlja da je broj silovanja premašio 10 hiljada ili skoro 20 dnevno. Uz to, više od polovine ukupne populacije od 65 miliona nema posao, a još više ih ne plaća porez. Uz sve to JAR je najuspješnija zemlja u Africi. Ili jedno od najboljih mjesta za život na "crnom" kontinentu. Aveh, rekli bi oni sami na afrikanerskom, koji je uz engleski i zulu, najraspostranjeniji jezik u upotrebi. U njegovoj osnovi je holandski jer su "lale" bili prvi okupatori JAR-a. Svaki crni ili obojeni čovjek govori engleski a vrlo malo, manje od 5 odsto bijelih, govori ili razumije afrikanerski. Zulu naravno još manje. Sebične bijele guzice, opet. Ali gdje je stao Mandela, nastavlja Branko. Ne samo pričom, već i djelima. Prvo da objasnim ko je čovjek. Ili da pustim njega: Ovdje sam došao prije 32 godine i ovo je, s jedne strane, moja domovina, a ne ona u kojoj sam rođen (Srbija/Jugoslavija). Jer ovdje sam dobio šansu i napravio karijeru. I život. S druge strane, ja sam ovdje i gost. Jer ovu zemlju nisu pravili moji preci već neki drugi.

Branko Brkić, Marijana Bojanić i Željko Ivanović.

Kada je počeo da objašnjava istoriju Južne Afrike 20. vijeka, posebno dio nakon oslobođenja od aparthejda 1994, sjetio sam se Montenegra. Džejkob Zuma, koji je preuzeo vlast poslije Mandele i Taboa Mbekija, učinio je ovdje u JAR-u nešto slično što i Đukanović u MNE. Zuma je zgazio Mandelinu zaostavštinu i umjesto demokratske države napravio partijsku! A to znači privatnu. Pričaj mi malo o tome, Branko brate. Zuma, Milo, Vučić, Rama, Dodik, Gruevski, Orban, Netanjahu... Dodajte sami! Ili, najveća bijela, korumpirana faca, američki šerif Tramp! Kakva plejada likova. Crni i bijeli vlastodršci, a u biti iste korumpirane zadnjice. Ni rasa, ni vjera, ni nacija im ne smetaju. Branko Brkić je iz Beograda 1991. došao u Johanesburg, bježeći od rata i mobilizacije. Uspio je prije izbjeglištva da izda knjigu "Slobodan protiv slobode". Pokazuje mi korice. Na njima fotka sa Gazimestana i Miloševićev pozdrav zaslijepljenoj i izmanipulisanoj masi, visoko podignuta ruka, liči na Hitlerov "Sieg Heil"! Kada je stigao, emigrant Brkić nije ni slutio da će jedan Srbin, u zemlji od 65 miliona stanovnika, jednog dana napraviti najuticajniji medij: portal za istraživačko novinarstvo Daily Maverick. Skoro čitava Južna Afrika zna za "Guptaleaks" - najznačajniju veliku priču Daily Mavericka. Prepoznajete u nazivu asocijaciju na tada slavni Wikileaks. Afera je u centru pažnje imala trojicu braće Gupta, Indusa, koji su 1994. došli u Južnu Afriku. Da prave biznis, a ne kao Branko da pišu istoriju. Braća su imala moto - beyond the wildest dreams. Ili u prevodu, mito, kriminal i korupcija vode do zvijezda. Kada je Zuma došao na vlast, braća su znala put do njegovog srca. I do svojih snova. Da sve liči i na našu priču o braći, Gupte su u svoj biznis od IT i energetike, preko rudarstva, do poljoprivrede i medija, uključili sina predsjednika Zume. Prvo i najomiljenije dijete, ljubi ga tata, iz gomile od najmanje 20 Zuminih potomaka koje je rodilo 6 njegovih zvaničnih žena. To su samo registrovani, kaže Branko, onih nepriznatih, i žena i djece, je još više. Daily Maverick je "Guptaleaksom" izazvao politički zemljotres u državi. Brkić je bio proglašen za neprijatelja, stranog plaćenika, rasistu. Opet zvuči poznato. Nakon što je dokazao da su braća iznijela tri milijarde iz JAR-a, oni su pobjegli iz zemlje. A Zuma je morao da podnese ostavku sa čela njihovog DPS-a. Koji se zove ANC (African National Congress). A to je značilo i abdikaciju sa čela države. Čak je nedodirljivi i korumpirani autokrata i procesuiran, ali je osuđen na samo 15 mjeseci zatvora.