Svještik, popadija i djeca pod tajnim presudama bez dokaza

Svještik Srpske pravoslavne crkve Ilija Motika, njegova supruga Miomira i njihovo troje djece, rođeno i školovano u Crnoj Gori, od kojih su dvoje maloletni, godinama su pod tretmanom bezbjednosnog rizika u Crnoj Gori, bez ijednog javno predstavljenog dokaza.

Ono što počinje kao priča o jednoj porodici, danas prerasta u ozbiljno pitanje funkcionisanja države: da li o sudbinama ljudi odlučuju zakoni ili tajne procjene bez obrazloženja i odgovornosti. Bračni par Motika u Crnoj Gori živi još od perioda prije referenduma 2006. godine. Uprkos tome, više od decenije suočavaju se sa administrativnim preprekama i bezbjednosnim kvalifikacijama koje, po svemu sudeći, nemaju jasno i proverljivo utemeljenje.

Prema dokumentima Agencije za nacionalnu bezbjednost i Ministarstva unutrašnjih poslova, označeni su kao smetnja po nacionalnu bezbjednost, ali bez ijedne konkretne činjenice koja bi tu tvrdnju potkrijepila. Posebno zabrinjava što se takve procjene odnose i na maloletnu djecu. U praksi, to znači da su i djeca tretirana kao bezbjednosni rizik, bez ijednog obrazloženja dostupnog porodici. „Nikada nam nije objašnjeno u čemu je naša krivica. Djecu pozivaju da se izjašnjavaju o nečemu što niko ne umije da im objasni“, svjedoči popadija Miomira Motika.

Sumnju dodatno pojačavaju kontradiktorni odgovori same Agencije za nacionalnu bezbjednost. Prema navodima porodice, u jednom aktu stoji da o njima i njihovoj djeci ne postoji dokumentacija, dok se u drugom slučaju upravo na osnovu takvih „podataka“ donose negativne bezbjednosne procjene. To praktično znači da se bezbjednosna procjena donosi na osnovu podataka za koje se istovremeno tvrdi da ne postoje.

Da se porodica nalazi u postupku u kojem ne može ni da razumije ni da ospori ono što joj se stavlja na teret, potvrđuje i izjava petnaestogodišnjeg Matije Motike, data 27. marta ove godine. U njegovo ime, otac navodi da „nisam u mogućnosti da se konkretno izjasnim niti otklonim eventualne nedostatke, jer u pozivu opet nisu detaljno precizirane priroda i sadržaj smetnji za maloletno lice od 15 godina“. Čime se potvrđuje da se od stranke traži odbrana bez optužbe. U istoj izjavi se direktno problematizuje osnov postupka: „nije jasno na osnovu kojih konkretnih, zakonitih i proverljivih dokaza se maloletno lice može dovoditi u vezu sa ovako ozbiljnim pitanjima“.

Slučaj ima i dublju pozadinu. Još 2011. godine Ministarstvo unutrašnjih poslova prekinulo je boravak porodici uz obrazloženje koje se kasnije pokazalo nezakonitim. Upravni sud je tu odluku poništio, ali ona nikada nije u potpunosti sprovedena. Posljedice su bile konkretne i dugotrajne – djeca su godinama živjela bez ličnih dokumenata i u stanju pravne nesigurnosti. Upravo na tu činjenicu ukazuje i izjava maloletnog Matije, u kojoj se jasno navodi da odgovornost za navodno neispunjavanje uslova leži na državi: „želim da istaknem da za to odgovornost snosi isključivo Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore. Nezakonito ste mu 2011. godine prekinuli privremeni boravak“.

Dalje se ističe i ključna pravna nedosljednost: „smatram da je svako pozivanje na neispunjenje uslova pravno neosnovano jer je takvo stanje isključivo posljedica vašeg nepokretanja i nametanja prepreka“. Uprkos tome, nakon više od tri i po godine čekanja, 30. marta 2026. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova donosi rješenje kojim odbija zahtjev za stalni boravak Ilije Motike. U obrazloženju se navodi da „Ilija Motika ne ispunjava uslove za izdavanje dozvole za stalni boravak u Crnoj Gori, budući da postoje smetnje sa aspekta nacionalne bezbjednosti Crne Gore“, uz konstataciju da „negativno mišljenje Agencije predstavlja obavezujući osnov za odlučivanje u ovom postupku“. Istovremeno, isto rješenje isključuje pravo stranke da zna razloge: „organ nije dužan da obrazlaže razloge koji su označeni stepenom tajnosti“. Tako se dolazi do suštinskog paradoksa: odluka postoji, ali razlozi ne.

Ministarstvo u istom aktu tvrdi da je vodilo računa o pravima stranke i da joj je omogućilo učešće u postupku. Ali upravo tu se otkriva suština problema: stranka učestvuje u postupku u kojem ne zna činjenice, odluka se zasniva na podacima koji su joj nedostupni, a mišljenje koje je ključno ne može da ospori. Postupak se formalno vodi, ali bez mogućnosti stvarne odbrane. To potvrđuje i sama izjava porodice, u kojoj se ukazuje da se od stranke traži da se izjasni o nečemu što nije ni precizirano, ni dokazano, niti uopšte dostupno.

Dodatno zabrinjava što se u izjavi ukazuje i na dugogodišnji kontekst pritisaka, uključujući prijave pojedinaca koje, kako se navodi, nadležni organi nijesu adekvatno provjeravali, iako su mogle imati direktne posljedice po status porodice. Slučaj porodice Motika tako pokazuje zatvoreni krug u kojem se odluke donose bez dokaza, institucije daju međusobno suprotstavljene podatke, a konačni argument postaje tajnost. U takvom sistemu, svaka naredna odluka samo potvrđuje prethodnu, bez mogućnosti preispitivanja. Za suprugu i djecu rješenja se i dalje čekaju.

Redakcija je uputila pitanja Agenciji za nacionalnu bezbjednost i Ministarstvu unutrašnjih poslova, ali odgovori nijesu dostavljeni. Protiv ovog rješenja moguće je pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom Crne Gore, što će, kako se očekuje, biti naredni korak u ovom slučaju. Zato ostaje pitanje koje prevazilazi ovaj slučaj: ako su razlozi tajni, dokazi nedostupni, a odluke obavezujuće – da li u Crnoj Gori odlučuju zakoni i sudovi, ili procjene koje niko ne može da vidi, provjeri ili ospori.