Cvijetni raj Zelinog doma: Zeliha Kirilmis iz Turske stvara čaroliju

Ono što njen vrt čini drugačijim od drugih je što na kapiji stoji zakačena korpa puna sjemena: kadife, suncokreta, noćne dame… iznad koje stoji natpis – ,,Poklon za komšije”.

U Zelinom plasteniku raste avokado, artičoka, dok ispred kuće lista drvo japanske mušmule i zelene kisjele šljive. U Zelinom vrtu sve buja i cvrkuće ili mjauče.

Sa strane kuće rastu bambusi, kao mali zeleni tunel koji vodi do terase, napravljene od škura i starih prozora jer za Zel ne postoji otpad, već samo materijal koji ona čarolijom pretvara u zanimljiv dekor malog raja. Od plastičnih flaša pravi ukrasne cvjetove, koji vise na baštanskim lukovima, dok ih blagi povjetarac ljuljuška.

Od istih flaša pravi lampione, posude za hranu za njene krznene ljubimice… Na drvenim ogradama ispisani su citati: ,,Zasaditi baštu, znači vjerovati u sjutra.”

Kada padne mrak, solarne lampice sijaju u Zelinoj bašti, a ona uvijek sija dok šapuće nježne riječi svojim biljkama i macama.

Na keramičkoj mački koju joj je napravila prijateljica piše ZELCESTAN što u prevodi znači – Mali Zelin svijet.

Zeliha Kirilmis ima 49 godina i bila je menadžer za izgradnju luksuznih mega jahti, ali odlučila je da ode iz svoje rodne zemlje iz jednog razloga: ,,Normalno, imala sam svoja kuća u Antalija, ali u Turskoj misle da moraš se udati i imati muško, a meni ne treba muško jer sam sebi dovoljna, a od muško samo boli glava, a meni ne treba da me boli glava. Ja sam sve sama napravila: dekoraciju, krov, dimnjak, plastenik, terasu… Život je dobro za mene u Crna Gora!”

Vrela ljeta u Zagorku joj ne smetaju jer kako kaže u Antaliji najviša temperatura bude 55 stepeni, dok najvreliji dan u Zagorku dostigne 48 stepeni, pa kroz smijeh kaže da je dosta svježije. Ono što je Zagorak učinilo da postane njen topli dom je zajednica koja je tako lijepo prihvatila, pa dodaje: ,,Naše selo nije mnogo veliko, ali ima puno dobrih komšija. Mi smo ovdje kao jedna porodica. Kad komšija treba pomoć, svi idemo. Kad imamo akciju za selo, svi idemo pomoć. Imamo vajber grupu i ima nas 87 u njoj. Moje komšije su moja druga porodica i to je mnogo dobro za mene. Moj mali svijet je sada ovdje.”

Na pitanje da li živi sama Zel kaže: “Ne sama, sa mačke!” Zel odlazi u Antaliju dva puta u pola godine, a mačke idu sa njom, na šta kaže: ,,Ja imam auto, ja šofer, a one pozadi. Imam metalnu pregradu, nosim im hranu, vodu i idemo svuda zajedno.”

Zeliha je dobrovoljni davalac krvi i s ponosom pokazuje plakat – zahvalnicu i dodaje da je dala krv čak 23 puta.