Susret dvije školske drugarice nakon 65 godina u Risnu

Postoje susreti koji nas podsjete da vrijeme nikada ne može u potpunosti razdvojiti ljude koji su nekada dijelili iskrene trenutke. Tako su se, nakon 65 godina, dvije školske drugarice Zagorka Tapušković i Bosa Novaković ponovo srele, ne na ulici mladosti, već u tišini Doma starih „Grabovac“ u Risnu.

Vrijeme je ostavilo tragove na njihovim licima, ali nije uspjelo izbrisati ono najvažnije, uspomene, smijeh i neraskidivu nit prijateljstva koja je čekala pravi trenutak da se ponovo probudi. Zagorka Tapušković iz Kotora, koja je stanarka doma starih dvije godine, poželjela je da podijeli priču o tome kako su se dvije drugarice prepoznale, jer je, kako kaže, ovaj susret za nju bio nešto jako značajno.

- Jednog dana pošla sam u sobu kod jedne prijateljice. Drugi put kada sam otišla kod nje, žena koja je bila u krevetu pored njenog, ustala je i kazala mi: „Vi i ja se poznajemo“. Ja sam joj odgovorila „može biti“. Ona je na to uzvratila „baš se dobro poznajemo“. A pošto ja uvijek naglašavam ako je neko odozgo, reći mi jedan grad, na šta se ona nasmijala. I onda sam je prepoznala. Bosa je počela plakat, a i ja sam zaplakala... i od tog dana, nakon 65 godina ponovo se družimo. Ona se rano udala i znala sam da se udala i ko joj je muž, jer sam ga poznavala, ali drugo ništa o njoj sve ove godine nijesam znala - kaže Zagorka ne krijući sreću.

Tapušković kazuje da je njena drugarica Bosa rodom iz Bjeloplavića, iz Danilovgrada, i da su se upoznale u tadašnjem Titogradu gdje su pohađale Ekonomsku školu. - Dok smo bile učenice, ona me vodila kod njene bake u Danilovgrad. Baš smo se lijepo družile. Išle smo u ekonomsku školu u tadašnjem Titogradu, tamo je bio internat za sve srednje škole. Bilo nas je iz svih krajeva Crne Gore, ja jedina iz Boke. I bilo im je čudno, pola bi me razumjeli, pola ne bi - prisjeća se sa osmjehom Zagorka.

Kaže da je ovo primjer da su čuda moguća, pa i kada nam se čini da je nešto nemoguće. - Iz školske klupe, pravo u dom, u postelju jedna pored druge. Djeluje nevjerovatno, ali evo moguće je - dodaje Zagorka. Naglašava da je ovaj susret bio jedna u nizu dobrih stvari u Domu starih „Grabovac“. - Sigurno je da se nikada ne bi srele da nijesmo obije došle u dom. Mala priča, ali jedan veliki i značajan događaj i za mene i nju - zaključila je Zagorka, koja kaže da joj je u domu lijepo i ima sve pohvale za ovu ustanovu i osoblje.