Kukavničko vrijeme i bezumnost

Ovo vrijeme je kukavnije i jadnije od svakog prethodnog, udavljeno u krvi i otrovnim gasovima; narodi bankarskih činovnika i profitera bacaju se u bodljikave žice; dobro organizovana humanost ništa ne sprječava, nego se organizuje kao Crveni krst i za izradu proteza; gradovi gladuju i od sopstvene gladi prave novac; naočarima naoružani učitelji vode jurišne trupe; ljudi velegrada žive u kavernama; fabrički radnici i drugi civili puze kao izviđačke patrole, i najzad, kada se srećno ponovo nađu u pozadini, od proteza ponovo nastaju profiteri.

To je naslov čuvenog albuma grupe Bijelo dugme. Objavljen je 2015. godine, kada je ansambl slavio 41 godinu postojanja. Svakom ko imalo poznaje „region“, jasno je da se ovaj naslov-dijagnoza morao roditi u mraku bosanskog lonca iz devedesetih.

Ne znam da li je Goran Bregović čitao knjigu „Mjesečari“ Hermana Broha, koja je objavljena bezmalo prije sto godina, ali naslov albuma bi se bez ostatka mogao staviti iznad ovog fragmenta iz dvanaestog poglavlja knjige: „Da li je ovaj naš iskrivljeni život još uvijek stvaran? Da li je ova hipertrofirana stvarnost još uvijek živa? Melodramatični gest našeg masovnog kretanja ka smrti završava se sleganjem ramenima – ljudi umiru i ne znaju zašto; lišeni stvarnosti padaju u ništavilo; ipak su okruženi i ubijeni stvarnošću koja je njihova, budući da shvataju njenu uzročnost. Nestvarno je nelogično. I čini se da ovo vrijeme više ne može da nadmaši vrhunac nelogičnog, antilogičnog: kao da je monstruozna stvarnost rata ukinula stvarnost svijeta.

Fantastično postaje logična stvarnost, dok se stvarnost rastvara u najalogičnijoj fantazmagoriji. Vrijeme kukavnije i jadnije od svakog prethodnog, udavljeno u krvi i otrovnim gasovima; narodi bankarskih činovnika i profitera bacaju se u bodljikave žice; dobro organizovana humanost ništa ne sprečava, nego se organizuje kao Crveni krst i za izradu proteza; gradovi gladuju i od sopstvene gladi prave novac; naočarima naoružani učitelji vode jurišne trupe; ljudi velegrada žive u kavernama; fabrički radnici i drugi civili puze kao izviđačke patrole, i najzad, kada se srećno ponovo nađu u pozadini, od proteza ponovo nastaju profiteri.

Razriješen svakog oblika, u sumračnom svijetlu otupljene nesigurnosti nad sablasnim svijetom, čovjek, nalik nekom ludom djetetu, opipava duž niti neke sitne, kratkovide logike kroz jedan pejzaž snova koji naziva stvarnošću, a koji mu je ipak samo noćna mora. Patetični užas s kojim se ovo vrijeme doživljava kao bezumno, patetično zadovoljstvo s kojim se ono označava kao veliko, opravdavaju se hipertrofičnom neshvatljivošću i nelogičnošću događaja koji, prividno, sačinjavaju njegovu stvarnost. Prividno! Jer bezumno ili veliko nikada ne može biti jedno vrijeme; to uvijek može biti samo pojedinačna sudbina.

Naše pojedinačne sudbine, međutim, normalne su kao i uvijek. Naša ukupna sudbina jeste zbir naših pojedinačnih sudbina, i svaki od tih pojedinačnih života razvija se sasvim „normalno“, u skladu, takoreći, sa svojom unutrašnjom logikom donjeg rublja. Ukupno zbivanje osjećamo kao bezumno, ali za našu pojedinačnu sudbinu možemo s lakoćom dati logičan izvještaj o motivima. Jesmo li mi bezumni zato što nijesmo postali bezumni?

Da li su oni koji tako olako, kao da rješavaju neki trgovački posao, bombarduju čitave narode toliko pametni da su postali bezumni? Da li su opet oni bezumnici koji bacaju u vazduh nevine ljude iz zemlje koju smatraju svojim krvnikom sada postali normalni? A tek oni koji aplaudiraju jednima ili drugima? Za one koji ne znaju - izraz „mjesečari“, istorijska nauka često je koristila kao metaforu za somnabulno skliznuće u klanicu Velikog rata od 1914, koji je nagoviješten u istom Sarajevu iz koga dolazi Bijelo dugme, koje je posljednje „pljunulo i zapjevalo moja Jugoslavijo“.