Institucionalno saučesništvo u smrti djeteta Senada Dacića

Dvadeset i šest godina nakon smrti dječaka Senada Dacića iz rožajskog sela Besnik, Crna Gora i dalje ćuti. Ne ćuti iz neznanja, već iz odluke. Ćuti kroz institucije koje su imale i zakonsku i moralnu obavezu da govore, istražuju i procesuiraju. Ćuti kroz Tužilaštvo koje je odbilo da goni, i kroz sudove koji su odbili da sude.

Senad Dacić, rođen 22. januara 1981. godine, smrtno je stradao 26. marta 1999. od kasetnih bombi izbačenih iz vojnih aviona Vojske Jugoslavije. Dijete je poginulo u šumi, nedaleko od porodične kuće, u selu koje nikada nije bilo ratna meta, niti je sa tog prostora pružan bilo kakav vojni otpor. To nije bio „kolateral“, to je bio ratni zločin nad civilnim stanovništvom.

Smrt Senada Dacića nije završena 26. marta 1999. Ona traje sve dok institucije ove države odbijaju da je priznaju kao ono što jeste: ratni zločin nad djetetom. Da se radilo o kasetnim bombama – potvrđeno je u policijskom postupku. Da su bombe izbačene iz vojnih aviona tipa G-4 i G-7 – potvrdili su brojni svjedoci koji su jasno vidjeli oznake na avionima. Da su avioni poletjeli sa vojnog aerodroma u Lađevcima i letjeli Ibarskom dolinom ka Kosovu – to je logično, vojno i vremenski utemeljeno.

A da su se, iz razloga koji nikada nijesu objašnjeni, okrenuli iznad Rožaja i izvršili bombardovanje u povratku – to je činjenica sa smrtnom posljedicom. U ime porodice stradalog dječaka, Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava, čiji sam bio pravni zastupnik, podnio je 30. septembra 2009. godine krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – krivičnog djela koje ne zastarijeva.

Prijava je bila dokazno potkrijepljena: policijski zapisnici, kriminalističko-tehnička dokumentacija, sudski spisi, svjedočenja. Uprkos tome, Tužilaštvo je 2011. godine zatražilo od podnosioca da dostavi dokaze da su bombe izbačene baš iz aviona G-4 i G-7 – kao da je uloga tužioca da traži izgovore, a ne istinu; kao da vojna dokumentacija nije u državnom, već u privatnom posjedu porodice ubijenog djeteta.

Konačno, dopisom iz septembra 2013. godine, Tužilaštvo je saopštilo da „nema osnova za krivično gonjenje“. Bez rješenja. Bez obrazloženja. Bez pravnog lijeka. Time je porodici, ali i meni kao punomoćniku, onemogućeno dalje krivično gonjenje, jer nijesmo mogli doći do identiteta pilota niti do komandne strukture koja je izdala naređenje.

Istovremeno, u parničnom postupku protiv države Crne Gore, sudovi su demonstrirali zapanjujući nivo pravnog nasilja nad elementarnom logikom prava. Iako se tužbeni zahtjev temeljio na krivično-pravnoj odgovornosti države za ratni zločin – koji ne zastarijeva – Viši sud u Podgorici je 2013. godine presudio da je potraživanje „zastarjelo“. Vrhovni sud je tu pravnu besmislicu potvrdio.

Time je direktno pogaženo osnovno načelo obligacionog prava: kada šteta proizilazi iz krivičnog djela za koje krivično gonjenje ne zastarijeva, ne može zastarjeti ni građanskopravni zahtjev za naknadu štete. Sve drugo nije pravna greška – već svjesna odluka. Posebnu težinu ovom slučaju daje i činjenica da je o krivičnoj prijavi odlučivala tadašnja zamjenica tužioca L. V, sinovica tadašnjeg specijalnog tužioca u Srbiji Vladimira Vukčevića. U pravnoj državi to bi bio razlog za izuzeće. U Crnoj Gori – bio je razlog za ćutanje.

Zato danas više nije pitanje ko je ubio Senada Dacića. Pitanje je ko je sve, godinama kasnije, ubijao istinu o njegovoj smrti. Tužilaštvo koje odbija da goni ratni zločin, i sud, odnosno tužilaštvo, koji svjesno donosi odluke suprotne zakonu, izlaze iz okvira profesionalne greške i ulaze u zonu krivično-pravne odgovornosti.

Jer nekažnjeni zločin nije samo nepravda prema žrtvi – on je poruka da se zločin isplati. Smrt Senada Dacića nije završena 26. marta 1999. godine. Ona traje sve dok institucije ove države odbijaju da je priznaju kao ono što jeste: ratni zločin nad djetetom. A država koja ne želi da sudi za ubistvo djeteta – nema pravo da se poziva ni na pravo, ni na pravdu, ni na Evropu.