Dr Đuro Latković: Inspiraciju pronalazim u umjetnosti i prirodi

Pedijatar dr. Đuro Latković gotovo 35 godina živi na Cetinju, ali je Tivat, grad djetinjstva i mladosti, ostao duboko upisan u njegov senzibilitet. Uz medicinu, cijeli život ga prate slikarstvo i poezija. U razgovoru za Radio suncobran govorio je o inspiraciji, umjetnosti, prirodi, djetinjstvu i tome kako i iz teških perioda izvući nešto što nas pozitivno mijenja.

„Tivat je moj grad, grad mog djetinjstva, moje mladosti i uvijek u srcu, uvijek mu se rado vraćam i uvijek imam jednu specijalnu emociju kad god dođem i bacim pogled na ovo more“, kaže Latković, koji je početkom devedesetih, spletom okolnosti, iz Tivta prešao na Cetinje. Planirao je da ostane godinu, ali ta godina traje gotovo 35 godina.

More i maslina iz Tivta, ali i cetinjski krš, jesenje boje i drugačiji pejzaž, vremenom su se spojili u njegovom umjetničkom izrazu. „Činjenica je da su životne okolnosti, odrastanje uz more, uz maslinu, dale mi neki poseban senzibilitet ka ovom podneblju, a opet s druge strane cetinjski krš, cetinjske pastelne boje, cetinjske jeseni, sve je to uticalo na mene i kreiralo konglomerat raznoraznih impulsa sa svih strana, što je na kraju zaživjelo kroz moje likovne radove i kroz moju poeziju.“

Njegova umjetnost nije prošla kroz akademije. Počela je rano, gotovo spontano – od crteža na oblucima koje je pronalazio na Žanjicama, preko tuša i tempera, do ulja i platna. Poezija je došla sličnim putem. „Ne znam sad koliko sam ja veliki umjetnik, ali činjenica je da od rane mladosti u meni kipi ta neka umjetnička žica i da sam već kao dječak počeo da slikam, da crtam, pa čak i u srednjoškolskim danima i da pišem poeziju. Nisam nikad išao u neke škole, niti za likovnu, niti literarnu umjetnost. Nekako je to samo izviralo iz mene.“

A onda je, kaže, shvatio nešto što ranije nije vjerovao – da bez inspiracije nema stvaranja. „Ja sam kao mlad mislio: ma kakva inspiracija, ili znaš, ili ne znaš. Ali shvatio sam da je inspiracija u stvari glavna i da bez nje ne može ništa vrijedno da se stvori. Upravo to mi se desilo sa poezijom. Pjesme su jednostavno počele da izviru, da izvlače iz mene emocije i misli koje inicijalno nisam umio ni da prepoznam. Bukvalno preko noći, u snu se stvorila pjesma koja je prenosom na papir zaživjela. I živi.“

Za Latkovića se umjetnost i medicina ne nalaze na suprotnim stranama. I jedno i drugo, kaže, traži sposobnost da se vidi, osjeti, razumije čovjek. „Ja mislim da je život u stvari umjetnost. Biti dobar, imati empatiju, osjetiti ljudske probleme i pristupiti im na pravi način. To je negdje glavni motiv. Znanje, hvala Bogu, vrlo je potrebno, ali najvažniji je ipak taj prvi kontakt i osjećaj da imaš preko puta sebe čovjeka kome možeš pomoći. A kad su djeca u pitanju, to je dodatna inspiracija- da budeš čovjek i da im daš sve od sebe.“

I upravo su djeca, kaže, razlog zbog kojeg nikada nije požalio što je izabrao pedijatriju. „Čini mi se da sam od rane mladosti negdje prepoznao sebe i da sam otprilike i pretpostavio da ću biti ili prosvjetni radnik ili pedijatar. Valjda je bliskost sa djecom i osjećaj prema djeci kod mene preovladao i učinio da sam pronašao pravog sebe u ovom pozivu.“

I svoje pjesme vidi kao djecu. Najviše Đurove poezije nastalo je u jednom od najtežih perioda posljednjih decenija – tokom pandemije koronavirusa. Dok je svijet usporavao iz straha i neizvjesnosti, Latković je u tom prinudnom miru pronašao drugi pogled na ono što ga okružuje.

„Nekako sam kroz život uvijek nalazio, pa i u najgorim trenucima, inspiraciju da sebi uljepšavam život. Konkretno, najveći dio moje poezije je nastao u vrijeme korone. Korona koja nas je na tužan način totalno bacila u jedan baš veliki problem. Kod mene je izrodila podsticaj da se vratim prirodi, da shvatim koliko mi je značajno i to drvo, i ta ptica, i uopšte sve što me okružuje.“

U tome vidi i jedan od problema savremenog života – izgubili smo osjećaj za ono što nam je najbliže. „U ovom načinu urbanog života, zaboravili smo koliko ljepote postoji oko nas i da je to ono glavno što treba da sačuvamo i da živimo sa tim u zajedništvu. Da cijenimo i travku i list, i sve ono što nas okružuje. U tom smislu, nekad ti ti teški, ružni momenti daju prosvjetljenje i ideju što možeš da uradiš da budeš bolji, i bolji čovjek i bolji umjetnik.“

Upravo u koroni nastao je najveći broj pjesama koje su se našle u zbirci „Odjeci duše“, u kojoj se poezija i likovni radovi susrijeću i nadopunjuju. Knjiga je predstavljena u Tivtu i na Cetinju, a najveći dio primjeraka podijeljen je kroz donatorske akcije.

Latković svoju poeziju danas dijeli i na društvenim mrežama, prema kojima ima i određenu rezervu, ali u njima vidi mogućnost da njegovo stvaralaštvo stigne do šireg kruga ljudi. „Društvene mreže nas jesu i otupile, i oduzele nam puno dragocjenog vremena, ali opet, ne možemo to zanemariti, dale su nam dodatnu mogućnost da podijelimo svoju impresiju, svoj osjećaj, svoju kreaciju. Eto, ja sam izabrao da svoju poeziju podijelim s ljudima i na taj način. Naišao sam na pozitivan prijem, brojni mi se javljaju sa pozitivnim utiscima i drago mi je što mogu učiniti da uživaju.“

U radijskom razgovoru pročitao je i „Djetinjstvo“, pjesmu koja ga vraća Tivtu, moru i vremenu koje je ostalo u njemu: Možda je upravo „dijete u duši“ najtačnija odrednica Latkovićevog odnosa prema stvaranju i životu. „Valjda to nije loše, biti dijete u duši, bar u duši. Mislim da je to dobitna kombinacija- ne pobjeći od odgovornosti koju nosi život, a ostati dijete. Ostati čisto dijete, puno radosti. Ja sam srećan čovjek,“ s osmjehom zaključuje naš sagovornik.