Nauka se ne gradi rang-listama, već istraživanjima

Univerzitet Crne Gore ima veliki ljudski, obrazovni i naučni potencijal. Pojedinačni uspjesi ne smiju ostati izolovani, već treba da budu osnova za razvoj mladih istraživača, novih projekata i jačanje institucije - poručio je Spalević.

Prof. dr Velibor Spalević sa Biotehničkog fakulteta najbolje je rangirani istraživač Univerziteta Crne Gore prema Indeksu naučne produktivnosti – INPA za 2025. godinu. Na vrhu liste bio je i godinu ranije, a brojni radovi, citati i međunarodne saradnje potvrđuju kontinuitet njegovog naučnog rada. Za Pobjedu govori o tome šta danas znači naučna izvrsnost, kako treba vrednovati rad istraživača, kakav je položaj nauke u maloj akademskoj zajednici i kako su modeli razvijeni u Crnoj Gori stigli do Himalaja, Afrike i Južne Amerike.

Ističe da su najveća snaga Univerziteta ljudi, ali i da pojedinačne rezultate treba pretvoriti u trajnu institucionalnu vrijednost.

POBJEDA: Rezultat iz 2025. nije izolovan. Prema INPA podacima, bili ste prvoplasirani istraživač Univerziteta Crne Gore i za 2024. godinu. Šta Vam je važnije – prvo mjesto ili činjenica da ste ga uspjeli ponoviti? SPALEVIĆ: Prvo mjesto jeste priznanje, ali je kontinuitet mnogo važniji. Jedna uspješna godina može biti rezultat niza okolnosti, dok dvije uzastopne godine govore o stabilnosti istraživačkog rada. Rezultat je sa 164,20 bodova u 2024. godini, tokom testne primjene modela INPA, porastao na 197,80 u 2025. godini. Ipak, te brojke posmatram kao posljedicu rada, a ne kao njegov cilj. Nauka se ne gradi rang-listama, već istraživanjima, međunarodnom saradnjom, razvojem metodologija i ljudima sa kojima dijelite ideje. Zato mi je ponovljeni rezultat važniji od samog prvog mjesta.

POBJEDA: Kada ste 2024. prvi put bili na vrhu INPA liste, taj rezultat nije dobio veću institucionalnu vidljivost. Kako naučnik treba da se odnosi prema priznanju koje dolazi nakon rezultata? SPALEVIĆ: Naučnik mora biti usmjeren na ono što može da kontroliše – kvalitet svog rada. Priznanje može doći odmah, kasnije ili nikada. Dobro je kada institucija prepozna rezultate svojih ljudi, jer time stvara uzore mlađim istraživačima. Međutim, naučna motivacija ne smije zavisiti od medijske ili institucionalne pažnje. U mom slučaju ponovljeni rezultat govori dovoljno – kontinuitet je najbolji odgovor na pitanje njegove vrijednosti.

POBJEDA: Univerzitet Crne Gore opisujete kao instituciju sa velikim potencijalom, a ljude kao njegovu najveću snagu. Šta pod tim konkretno podrazumijevate? SPALEVIĆ: To nije kurtoazna formulacija. Zgrade, laboratorije, oprema i finansiranje jesu važni, ali bez istraživača koji postavlja dobro pitanje, razvija ideju i okuplja kolege, sve ostaje samo infrastruktura. Najveća snaga Univerziteta su studenti, nastavnici, istraživači i saradnici posvećeni njihovom obrazovanju i razvoju. Posebnu vrijednost imaju pojedinci i timovi čiji su rezultati prepoznati izvan Crne Gore i koji Univerzitet povezuju sa međunarodnim akademskim prostorom. U manjim akademskim sistemima nekoliko kvalitetnih istraživača i timova može napraviti razliku mnogo veću od njihove brojnosti. Institucija napreduje kada individualni kvalitet pretvori u zajedničko znanje.

POBJEDA: Gdje vidite najveći prostor za napredak UCG u narednih pet godina? SPALEVIĆ: Pojedinačne inicijative i uspjehe treba pretvoriti u trajnu institucionalnu snagu. To podrazumijeva jasne i jednake kriterijume, pouzdane procedure i akademski ambijent u kojem ljudi mogu slobodno razvijati ideje, sarađivati i preuzimati odgovornost. Prvi prioritet mora biti kvalitet nastave – redovno osavremenjavanje studijskih programa, snažnije povezivanje nastave sa istraživanjima i potrebama društva, unapređenje laboratorijskih i digitalnih kapaciteta i aktivnije uključivanje studenata u naučni rad. Drugi prioritet je stabilan istraživački sistem, zasnovan na predvidivom i konkurentnom finansiranju, savremenoj infrastrukturi, stručnoj podršci za projekte i sistemskom mentorstvu mladih istraživača. Treći je snažnija međunarodna integracija kroz publikacije, projekte, mobilnost, zajedničke programe i trajna partnerstva sa uglednim institucijama.

POBJEDA: Iza dvije prve pozicije na INPA listi postoji širi međunarodni trag: 192 rada evidentirana u bazi Scopus i h-indeks 29. Javna baza UCG bilježi 147 radova u međunarodnim SCI časopisima, dok Google Scholar registruje više od 6.000 citata, h-indeks 42 i i10-indeks 175. Šta vam ti podaci govore o sopstvenom radu? SPALEVIĆ: Najvažnije je što različiti pokazatelji – Scopus, Web of Science, Google Scholar i univerzitetska evidencija – tokom dužeg perioda pokazuju isti pravac i trend. Citiranost mi je važnija od samog broja radova, jer govori da je neko pronašao vrijednost u onome što smo uradili. Još je značajnije kada metod ili model počne da živi kroz rad drugih istraživača. Brojke su trag naučnog rada, ali ne bi smjele postati njegov cilj.

POBJEDA: Šta je najveća prednost, a šta najveći hendikep istraživača iz male naučne zajednice? SPALEVIĆ: Hendikepi su očigledni: skromnija infrastruktura i finansiranje, manji broj istraživača i uže istraživačke grupe. Ipak, mala sredina može imati i prednost – prinuđeni ste da budete otvoreniji, tražite partnere i rano naučite da funkcionišete u međunarodnim mrežama. Na međunarodnoj sceni kriterijumi su isti za sve. Kada pošaljete rukopis međunarodnom časopisu ili uđete u međunarodni projekat, od vas se ne očekuje rezultat prilagođen veličini zemlje iz koje dolazite, već kvalitet koji može da izdrži provjeru. Mala zemlja ne mora značiti malu nauku.

POBJEDA: Među najprepoznatljivijim rezultatima vašeg rada su modeli River Basins i IntErO, a sada razvijate Global IntErO. Šta je najvažnije na tom putu dugom gotovo tri decenije? SPALEVIĆ: Najvažnije je što modeli nijesu ostali vezani za mjesto na kojem su nastali. Od prvih verzija krajem devedesetih godina razvijani su kroz više generacija i autorskih timova, a primjenjivani su i unapređivani u saradnji sa kolegama iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Bugarske, Rumunije, Italije, Belgije, Malavija, Maroka, Nepala i Brazila. Za model nastao iz istraživanja erozije i slivova u Crnoj Gori ta geografska rasprostranjenost možda je i najvažnija provjera. Kada metodologiju testirate na Himalajima, Mediteranu, sjeveru Afrike, Balkanu ili u tropskim sredinama, jasnije vidite njene prednosti i ograničenja. Tada model prestaje da bude samo proizvod i postaje istraživački proces.

POBJEDA: Rad u kojem su Vaši modeli primijenjeni u slivu rijeke Sarada u Nepalu ima 113 citata, dok rad o uticaju promjene korišćenja zemljišta na eroziju u slivu Miockog potoka u Crnoj Gori ima 102. Vidite li simboliku u tome što su među najcitiranijima rad sa Himalaja i rad iz Crne Gore? SPALEVIĆ: Da, i ta simbolika mi je posebno draga. Jedan rad vodi IntErO na Himalaje, gdje smo bili uspješniji u procjeni od modela razvijenog u SAD, dok drugi pokazuje da i mali crnogorski sliv može postati međunarodno relevantna naučna priča. To potvrđuje da značaj istraživanja ne određuje veličina prostora, već kvalitet pitanja koje postavljate. Ozbiljna nauka nema geografsku periferiju.

POBJEDA: Da li je veći uspjeh od citata kada neko počne da koristi ono što ste napravili? SPALEVIĆ: Svakako. Citat znači da je neko registrovao vaš rad i smatrao ga relevantnim. Ali kada istraživač primijeni metodologiju koju ste razvijali, testira je, uporedi sa drugim metodama ili predloži unapređenje, počinje prava naučna komunikacija. Tada metodologija više nije samo vaša. Jedan od najljepših trenutaka u nauci je kada nešto što ste razvijali počne da živi nezavisno od autora.

POBJEDA: Bili ste među rukovodiocima Svjetske asocijacije za zaštitu zemljišta i voda (WASWAC), predsjedavali Forumom mladih istraživača i učestvovali u povezivanju te organizacije sa GEA konferencijama. Zašto Vam je taj dio rada važan? SPALEVIĆ: Međunarodna nauka ne postoji samo u trenutku kada objavimo rad. Neko mora napraviti prostor u kojem će se ljudi sresti, posebno mladi istraživači koji tek ulaze u međunarodnu zajednicu. Jedan razgovor na konferenciji ili novo poznanstvo mogu otvoriti saradnju koja traje godinama. GEA konferencije, kojima rukovodim sa kolegom Škatarićem iz WASWAC-a, a odnedavno i sa akademicima Igorom Radusinovićem iz CANU i Slobodanom Markovićem iz SANU, imaju ideju da međunarodnu nauku dovedu u Crnu Goru i omoguće istraživačima iz zemlje i regiona da postanu dio šire mreže. Mala zemlja ne mora samo da šalje naučnike na velike međunarodne skupove. Može i sama postati mjesto okupljanja međunarodne naučne zajednice.

POBJEDA: Kada biste morali da birate između još jednog rada i mladog istraživača koji će Vas jednog dana nadmašiti – šta biste izabrali? SPALEVIĆ: Mladog istraživača, naravno. Neki me već pretiču punom linijom, a o tome će, vjerujem, uskoro biti više riječi. Najbolje je kada jedno vodi drugom. Ako mladom istraživaču omogućite da razumije problem, radi sa međunarodnim kolegama, prođe proces recenzije, odbrani rezultate i samostalno razvije novo istraživanje, napravili ste nešto što može trajati mnogo duže od jednog rada. Profesor bi u jednom trenutku morao da mjeri svoj uspjeh i time koliko ljudi koje je usmjeravao poslije njega mogu da rade samostalno – a u najboljem slučaju i bolje od njega.

POBJEDA: Vaša istraživanja obuhvataju eroziju, hidrologiju, zemljište, klimatske promjene, GIS i daljinsku detekciju, geonasljeđe i poljoprivredu. Postoji li opasnost da interdisciplinarnost postane sama sebi cilj? SPALEVIĆ: Postoji, ako interdisciplinarnost znači površnost. Istraživač ne treba da bude ekspert za sve, ali može biti dobar u prepoznavanju problema koji zahtijevaju različita znanja i povezivanju ljudi koji ta znanja imaju. Moja osnovna istraživačka linija ostaje jasna: zemljište, voda, erozija, slivovi, sediment, zaštita prirodnih resursa i modeliranje tih procesa. Interdisciplinarnost ima vrijednost samo ako metodologija ostane ozbiljna.