DFC: Hibridne prijetnje nijesu pojedinačni incidenti, već koordinisano djelovanje

Digitalni forenzički centar (DFC) objavio je analizu o hibridnim prijetnjama, nakon što je premijer Milojko Spajić ukazao na postojanje takvih prijetnji usmjerenih prema Crnoj Gori. U DFC-u upozoravaju da se pojam 'hibridna prijetnja' u javnosti često koristi preširoko, ponekad kao sinonim za dezinformacije ili politički pritisak, iako je riječ o mnogo kompleksnijem obliku djelovanja.

Hibridno djelovanje podrazumijeva kombinovanje političkih, medijskih, ekonomskih, vjerskih, sajber i drugih instrumenata bez otvorenog vojnog sukoba, a njegov cilj često nije izazivanje velike krize, već postepeno slabljenje institucija, povećavanje polarizacije i nepovjerenja građana. DFC naglašava da pojedinačni kanal sam po sebi ne predstavlja hibridnu prijetnju. Politička inicijativa, na primjer, može biti pojačana kroz medije, dezinformacije i društvene mreže, podržana djelovanjem različitih društvenih ili vjerskih struktura i praćena ekonomskim ili drugim pritiscima.

U analizi je izdvojeno osam kanala kroz koje se hibridno djelovanje može sprovoditi: politički uticaj, identitetske podjele, mediji i dezinformacije, sajber prostor, instrumentalizacija migracija, ekonomski pritisak, vjerske i društvene strukture i organizovani kriminal. DFC ukazuje da cilj hibridnog djelovanja ne mora biti izazivanje velike i lako prepoznatljive krize. Dovoljno može biti postepeno povećavanje polarizacije, nepovjerenja u institucije i političke nestabilnosti, čime se smanjuje sposobnost države da samostalno donosi odluke.

DFC posebno pravi razliku između dezinformacija i hibridnog djelovanja. Dezinformacija sama po sebi nije hibridna prijetnja, ali može biti njen veoma efikasan instrument. Njena svrha nije uvijek da građani povjeruju u jednu konkretnu neistinu, već može biti stvaranje konfuzije, relativizovanje činjenica i utisak da pouzdane informacije uopšte ne postoje. DFC upozorava da kritikovanje vlasti, politička opozicija, protesti i rad medija, uključujući kritičko izvještavanje, sami po sebi nijesu hibridno djelovanje.

U dijelu analize posvećenom akterima, DFC ocjenjuje da je Crna Gora prethodnih godina bila izložena različitim oblicima hibridnog i malignog stranog uticaja, navodeći Rusiju i Srbiju kao najznačajnije spoljne aktere. DFC zaključuje da bi korišćenje izraza 'hibridna prijetnja' kao političke etikete moglo da zamagli javnu debatu i oteža prepoznavanje stvarnog hibridnog djelovanja. Otpornost ne počinje odbranom od hibridnih prijetnji, već sposobnošću da se precizno prepozna šta jeste, a šta nije hibridna prijetnja.