Nova školska godina u barskim osnovnim školama: Prvaci otkrivaju čari učenja

Nova školska godina u barskim osnovnim školama počela je dječjom tremom i uzbuđenjem, roditeljskim suzama, novim rancima i prvim susretima sa učiteljicama, ali i starim izazovima obrazovnog sistema. Dok prvaci tek otkrivaju što znači sjedjeti u školskoj klupi, čekati svoj red i prihvatiti prve obaveze, obrazovne ustanove novu školsku godinu dočekuju sa više digitalne opreme i novim programima, ali i problemima poput nedostatka nastavnog kadra iz pojedinih predmeta, potrebe za asistentima i potrebe za dodatnim mjerama bezbjednosti. A između očekivanja roditelja i zahtjeva škole, možda se najvažnija poruka početka ove školske godine krije upravo u tome da djeci ostavimo dovoljno vremena da odrastaju, uče i osamostaljuju se svojim tempom, da „rastu polako“.

A kako prvi susret sa školskim klupama izgleda iz ugla onih zbog kojih je tog dana sve i bilo posebno, pitali smo prvake OŠ „Blažo Jokov Orlandić“ i njihove roditelje.

Za Doroteju dileme nema. Tek je postala đak prvak, a kada smo je pitali što joj se više dopada novi ranac ili nova učiteljica, odgovorila je bez razmišljanja: „Nova učiteljica! Ona se zove Ljilja“.

Prvi dan bio je, kaže, „lijep i zabavan“, a u rancu su završile igračke i knjige koje je dobila od škole. O tome što je čeka u narednim mjesecima ima prilično jasnu predstavu: „u školi čitamo, bojamo“, a između vrtića sa spavanjem i škole sa učenjem, ponovo nema dileme: „Škola i učenje“!

Slično razmišljaju Nikolina i Bogdana. Osjećaju se „odlično“, odnosno, kako Bogdana kaže: „odlično i perfektno“. Znaju da se u školi čita, uči, savladavaju slova, ali i „malo igra“. Nikolina je takođe izabrala učiteljicu umjesto ranca, a obećanje je već dala: ona će slušati učiteljicu.

Sonja je srećna i uzbuđena jer će upoznati nove drugare, a školske obaveze već zamišlja kroz matematiku, pjesmice, bojanje i pravljenje različitih stvari.

Vuk je otišao korak dalje, među predmetima koje u nastavi očekuje, već je pronašao i fiziku. Ipak, kada treba birati između ranca i učiteljice Dragice, i kod njega pobjeđuje učiteljica.

Dok djeca prvi školski dan uglavnom doživljavaju kao ulazak u jedan zanimljiv novi svijet, izgleda da je pred školskim vratima više treme ostalo među odraslima.

Nevena u prvi razred ispraća već treće dijete, ali iskustvo nije mnogo pomoglo. „Moram priznati da i dalje ja imam veću tremu, a on je veoma uzbuđen“, kaže.

Sanja ima osjećaj da je vrijeme prošlo nevjerovatnom brzinom. „Kao da smo ih juče gurali u kolicima, vodili na igrališta, a sad su već u školskim klupama“. Trenutak kada je čula ime svog djeteta bio je posebno emotivan i zbog toga što je i sama nekada bila učenica iste škole.

U Alenovoj porodici uzbuđenje je bilo toliko da se prethodne noći gotovo nije ni spavalo, njegova ćerka budila se od ushićenja, a prvi školski dan donio je i mamine suze radosnice.

Trema je bila obostrana i u Aleksandrinoj porodici. Iako već imaju jednog školarca, kaže da nije jednostavno gledati dijete koje odrasta i „nastavlja novim stazama života, u nepoznato“.

Uz emocije, septembar donosi i vrlo konkretnu računicu. Besplatni udžbenici predstavljaju značajnu olakšicu, ali ranac, pribor, garderoba i obuća ostaju ozbiljna stavka u porodičnom budžetu.

Nevena kaže da je bilo potrebno izdvojiti dosta novca i da ni sezonska sniženja od 20 odsto ne znače mnogo, naročito porodicama sa više djece. Sanja takođe smatra da, uz sadašnje cijene, priprema školarca zahtijeva značajna sredstva. Aleksandrino iskustvo je nešto drugačije, uz besplatne knjige i poklone koje prvaci dobijaju, smatra da osnovne stvari nisu bile pretjerano skupe i da mnogo zavisi od mogućnosti i izbora svake porodice.

Ali, kada se izuzmu računi i spiskovi školskog pribora, najveće roditeljske brige nisu finansijske.

Nevena i Alen izdvajaju vršnjačko nasilje. Sanju i Aleksandra brine kako će se djeca uklopiti u novu sredinu i pronaći svoje mjesto među vršnjacima.

„Na drugu djecu ne možemo uticati. Možemo samo da se potrudimo da naše dijete ponese iz kuće najbolje i da se nadamo da će jedni druge prihvatiti što bolje budu mogli“, kaže Aleksandra.

I upravo tu počinje dio školovanja koji se ne nalazi u udžbenicima.

Polazak u školu jeste velika promjena za dijete, ali pedagoškinja Tanja Vujović iz škole “Blažo Jokov Orlandić” upozorava da je često još veći izazov za roditelje. “Svaka porodica ima svoju tremu, koja se lako prenosi na dijete, dok način na koji će prvak prihvatiti školu u velikoj mjeri zavisi od iskustava i sposobnosti koje je razvijao tokom predškolskog perioda. Svako dijete je priča za sebe“.

Jedan od najvećih savremenih izazova Vujović vidi u pretjeranoj upotrebi telefona. “Djeca se, navikavaju na brzo smjenjivanje sadržaja, zbog čega im je sve teže da duže zadrže pažnju. Za učitelje onda izazov postaje nešto što je nekada djelovalo sasvim obično, da učenik pažljivo sasluša nekoliko rečenica”.

“Prvi razred”, podsjeća, “nije zamišljen samo kao početak sticanja školskog znanja. To je vrijeme socijalizacije, učenja kako da se dijete javi, pita, pozdravi, sačeka svoj red i funkcioniše u grupi”.

Slično govori i psihološkinja OŠ „Meksiko“ Lejla Petović, koja septembar vidi kao posebno osjetljiv period za najmlađe učenike. Prvaci ulaze u sistem sa pravilima i obavezama sa kojima se do tada nisu susretali, pa roditeljima savjetuje da sa djecom razgovaraju o tome što je škola, kako izgleda učionica i što će se od njih očekivati. Škola, za razliku od vrtića, donosi jasniju organizaciju vremena.

„Prvi razred je važan jer prvaci rade na toleranciji frustracije. Čak i kada se suoče s izazovima, važno je da roditelji budu tu kao podrška i da ih uče kako da se nose s teškoćama“, zaključuje Lejla Petović.