Ljeto, književnost i refleksije o životu na Kraljičinoj plaži

U tekstu se osvrće na ljetne trenutke, književne večeri i društvene promjene u Crnoj Gori. Autor dijeli svoja iskustva iz Podbišća i razmišlja o ljudskim odnosima.

1
Ljeto, književnost i refleksije o životu na Kraljičinoj plaži

Ljeto je godišnje doba mladosti, nije za one u „trećem dobu“, kojima je jedino bitno da prežive do jeseni. Pa da prezime do proljeća. I sve tako – do kraja…

Pisac dijeli svoja razmišljanja o tome kako se nekada, prilikom susreta, podizao šešir, dok se sada iz jednog uha vadi slušalica. U znaku posebnog poštovanja, vade se obje. To se posebno odnosi na mlade Barane, dok stariji pozdravljaju tradicionalnim avgustovskim pozdravom: Oće li ovaj narod više odit doma!?

Koliko mu je krivo što mu ne radi čulo mirisa u proljeće, toliko mu je drago što ništa „ne čuje“ ljeti – ni znoj, ni kanalizaciju, ni paljevinu…

Ovog avgusta ugrabili smo da odemo u našu ljetnju bazu, u Podbišće, kod Mojkovca. Ostali smo tamo nepunih pet dana, a kao da smo bili pedeset, toliko smo se opustili i okrijepili. Ćorići uspijevaju da sve svoje goste natjeraju da dođu ponovo. Jedna mojkovačka noć vratila ga je u šezdesete godine prošlog vijeka. Ležao je na travi i brojao zvijezde, kao u djetinjstvu na garaži, u Popovićima, u Baru. Satima je mogao gledati u zvijezde i maštati. Sve se ponovilo u Podbišću, kao da će po zemlji hodati još najmanje pola vijeka. To je zato što su mu misli, i dalje, mlade, pune optimizma i vjere u dobre dane…

Ima ljudi koji su kao jalove pčele: mnogo zuje a malo meda daju. I prosto vas dave svojom ljubaznošću. Kada im više ne trebate, obrišu vas kao gumicom. I onda traže (i lako nađu) novu žrtvu, jer su ljudi, u većini, sujetni i gordi i veoma im godi laskanje. I nema toga ko ne voli svog laskavca, bez obzira što zna da to laskanje nije dugog vijeka…

Svih šest večeri književnog programa „Barskog ljetopisa“ bile su različite, zanimljive i veoma dobro posjećene. Svima je zajedničko da su vrcale od pametnih misli ljudi koji, ni bukvalno ni metaforički, nisu od jedne knjige. Učestvovali su Ante Tomić, Enes Halilović, Edin Krnić, Vanja Kovačević, Samir Adžović, Mirjana Bobić Mojsilović, Tanja Banjanin, Semezdin Mehmedinović (posredstvom video bima), Nikola Nikolić, Nađa Durković, Goran Marković, Miodrag Lekić, Vladimir Vujović i Dragan Šoć. Neki su prvi put vodili književno veče i odlično su se snašli u toj ulozi.

Pisac izražava nezadovoljstvo trenutnom političkom scenom u Crnoj Gori, naglašavajući da je njegova generacija obalila DPS, dok je na mlađima da oburdaju sadašnju vlast ako nastavi da liči na prethodnu.

Kada je u maju 2024. obznanila da boluje od karcinoma, mnogi joj nisu vjerovali. A samo dvije godine i tri mjeseca kasnije otišla je „na područje bez signala“. Vedrana Rudan je uvijek bila (bolno) iskrena.

Za čitavo ljeto pročitao je samo dvije knjige – „Kuća za pisanje“ Semezdina Mehmedinovića i „Baštovan i smrt“ Georgia Gospodinova, koje bi normalan čitalac „apsolvirao“ za nekoliko dana. Jednostavno, nije bio u formi. A ne bi ni njih savladao da nisu izuzetno zanimljive, emotivne, manjeg obima i tehnički besprekorno napravljene. U avgustu nije ništa napisao. Kada ne čita i ne piše, pa ni blogove. Čitanje i pisanje su povezani kao blizanci…

Uskraćivanjem radovanja prvog školskog dana, zbog stravičnog zločina u Danilovgradu, mi smo najbezazlenije i najčistije duše Crne Gore, nažalost, naprečac uveli u svoj svijet, surovosti i nemorala. Valjda će ga oni, jednom, učiniti boljim.

Manje od tri godine je nedostajalo da veliki jugoslovenski i hrvatski muzičar, karakterističnog glasa, Stjepan Džimi Stanić napuni vijek. Preminuo je pretposljednjeg dana avgusta. Često je u „Promenadi“ Radio Bara puštao njegove melanholične pjesme, naročito „Sve moje jeseni su tužne“, ali i „Jutro će promjeniti sve“, „Kaži, zašto me ostavi“ i druge.

Postala je luksuz, nečistija je nego ranije, nema Belog, koji je sa svojom ekipom brinuo o njoj, ali tu su Tiho, Brano… isti pijesak, isto prozirno more, isti osjećaj zadovoljstva, jedna jedina – Kraljičina plaža!

Komentari

Pročitaj još

Muškarci, popustiti u raspravi ne znači izgubiti: Navika koja čuva odnos

U partnerskim sukobima, važno je ne fokusirati se na pobedu, već na očuvanje dostojanstva oboje. Prihvatanje partnerkinog uticaja može biti znak snage.

Muškarci, popustiti u raspravi ne znači izgubiti: Navika koja čuva odnos

Povezani članci

Svidjela ti se ova vijest?

Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.

Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.