Svijet se približava katastrofalnim klimatskim događajima

U uvodnoj sceni romana „The Ministry for the Future“ američkog pisca Kima Stenlija Robinsona, toplotni talas u kombinaciji sa kolapsom elektroenergetske mreže u Indiji odnosi 20 miliona života. Katastrofa potom navodi države svijeta da se ujedine u borbi protiv klimatskih promjena, piše u analizi AP-a.

Naučnici već dugo upozoravaju da će svijet biti izložen sve intenzivnijim ekstremnim vremenskim pojavama, poput toplotnih talasa, oluja, poplava i suša. Međutim, ono što je nekada djelovalo kao naučna fantastika danas se razmatra kao realna mogućnost, pa čak i kao nešto neizbježno, piše AP.

Upozoravanje na „ekstrem svih ekstrema“ ili na „drugu veliku katastrofu“ – što je aluzija na izraz koji se u Kaliforniji koristi za očekivani veliki zemljotres – nije jednostavno. Na kraju krajeva, niko ne može sa sigurnošću da kaže kada bi neka vremenska katastrofa mogla da se dogodi. Ali posljednjih nekoliko godina na planeti se stvaraju uslovi potrebni za ogromne poremećaje, a zabrinutost raste, navodi se u analizi.

„Rizik je u tome što ljudi jednostavno pomisle da pretjerujete“, rekao je Danijel Svejn, klimatolog sa Kalifornijskog instituta za vodne resurse. „To je problem dječaka koji je vikao ‘vuk’. Ali ponekad je vuk zaista tu. Ako je pred vratima, zar ne biste željeli da znate?“

Rizici su poznati više od 150 godina i rastu. Još pedesetih godina 19. vijeka, dok je živjela u Seneka Folsu u američkoj saveznoj državi Njujork, naučnica amaterka Junis Njuton Fut izvela je niz eksperimenata u kojima je različite supstance, uključujući ugljen-dioksid i vlažan vazduh, stavljala u staklene cilindre i ostavljala ih na suncu. Otkrila je nešto izuzetno: cilindri sa ugljen-dioksidom, gasom sa efektom staklene bašte koji se oslobađa sagorijevanjem uglja, gasa ili nafte, zagrijavali su se brže i trebalo im je više vremena da se ohlade nakon zalaska sunca.

Danas se Zemlja zagrijava usljed ogromnih količina gasova sa efektom staklene bašte koji se ispuštaju u atmosferu, što dovodi do postepenog rasta prosječne globalne temperature. Temperatura je 2025. godine bila za 1,44 stepena Celzijusa viša nego početkom 19. vijeka, a to povećanje dovodi do češćih i intenzivnijih ekstremnih vremenskih pojava.

Zemlja koja je ispustila najviše gasova sa efektom staklene bašte i time najviše doprinijela klimatskim promjenama jesu Sjedinjene Američke Države. Međutim, ne treba očekivati priznanje te činjenice, a još manje velike napore vlade da se protiv klimatskih promjena bori u godini kada SAD obilježavaju 250 godina postojanja. Predsjednik Donald Tramp nazvao je klimatske promjene „najvećom prevarom ikada“, klimatsku politiku „novom zelenom prevarom“, a rekao je i da su klimatske prognoze Ujedinjenih nacija pravili „glupi ljudi“.

U svakom trenutku širom planete dešava se veliki broj ekstremnih vremenskih događaja. Neki od njih već su bili toliko veliki da bi se moglo reći da smo ušli u eru ekstrema. Tu je australijsko „Crno ljeto“ 2019. i 2020. godine, kada je u požarima izgorjelo 19 miliona hektara. Zatim Pakistan 2022., kada je nakon poplava trećina zemlje bila pod vodom. Uragani Milton i Helen 2024. opustošili su djelove juga SAD. Tu su i manje, ali i dalje razorne katastrofe, poput prošlogodišnjih poplava u Teksasu koje su zahvatile kampove sa djecom, požara u Los Anđelesu koji su progutali čitava naselja i tajfuna Kalmegi koji je pogodio Vijetnam i Filipine.

„Problem žabe u vodi koja se postepeno zagrijava“

Sara Perkins-Kirkpatrik, klimatološkinja sa Australijskog nacionalnog univerziteta, kaže da je doživjela trenutak otrežnjenja kada je shvatila da ekstremni vremenski događaji neće prestati čak ni kada bi svijet odmah dostigao neto nultu emisiju – stanje u kojem se iz atmosfere uklanja onoliko gasova sa efektom staklene bašte koliko se u nju ispusti. Mnoge države i velike kompanije postavile su cilj da neto nultu emisiju dostignu do 2050. ili kasnije. Pošto ugljen-dioksid može da ostane u atmosferi stotinama godina, a ogromne količine su se već nagomilale, za poništavanje štete mogli bi da budu potrebni vjekovi. A čovječanstvo i dalje ispušta nove količine.

„To je problem žabe u vodi koja se postepeno zagrijava“, rekla je Perkins-Kirkpatrik. „Ako se naviknemo da se stalno pripremamo za udar, hoćemo li ga uopšte primijetiti?“

Jasno je da nijedna zemlja nije istinski pripremljena za veliku klimatsku katastrofu, dok se rizici neprestano mijenjaju. Robinson, čija je knjiga objavljena 2020. godine, kaže da bi, kada bi je pisao danas, dodao poglavlje o šumskim požarima, koji su u međuvremenu postali veći i razorniji. I dok bi katastrofalni toplotni talas u Indiji kakav opisuje u knjizi danas možda bio nešto manje vjerovatan, zahvaljujući manjoj zavisnosti od električne mreže i većoj upotrebi solarne energije, Robinson smatra da je rizik od katastrofe porastao. Njegova knjiga, kaže, „i dalje ima svrhu“.

Ljudi prirodno izbjegavaju da razmišljaju o najgorim scenarijima. Osnovna ljudska psihologija navodi nas da izbjegavamo razgovore o neprijatnim stvarima. Klimatske promjene, koje mogu djelovati depresivno i zastrašujuće, spadaju u tu kategoriju. Umjesto radikalnog smanjenja emisija gasova sa efektom staklene bašte ili prilagođavanja infrastrukture svijetu izmijenjenom ekstremnim vremenskim pojavama, česta reakcija kako vlada tako i pojedinaca uglavnom je ignorisanje problema.

Dodatni izazov predstavlja oprez koji naučnici moraju da pokažu kada govore o ekstremnim događajima. Nemoguće je, na primjer, tvrditi da će se određena katastrofa dogoditi konkretne godine ili čak određene decenije. Međutim, klimatski modeli postaju sve precizniji, a vremenski razmak između ekstremnih događaja se smanjuje. Sonja Seneviratne, švajcarska klimatološkinja i potpredsjednica jedne od radnih grupa Međuvladinog panela UN za klimatske promjene (IPCC), poredi taj rizik sa pušenjem i rakom pluća. Pušači neće nužno dobiti rak pluća, ali je vjerovatnoća veća i ljekari bi to trebalo jasno da kažu. Slično tome, rizik od velikih ekstremnih događaja raste sa svakom desetinkom stepena povećanja temperature.

„Ako bi se takav događaj desio, već mogu da zamislim kritike ljudi koji bi govorili: ‘Klimatolozi nam nijesu rekli’“, rekla je Seneviratne. „Ali jesmo.“

Zemljotresi kao primjer. Iako zemljotresi nijesu povezani sa klimatskim promjenama, način na koji su se mnogi gradovi u Kaliforniji pripremali za mogući veliki zemljotres pokazuje šta je moguće uraditi. Važnu ulogu u tim pripremama imala je Lusi Džouns, seizmološkinja i autorka knjige „The Big Ones: How Natural Disasters Have Shaped Us (and What We Can Do About Them)“. Džouns je 2014. godine, dok je radila za Američki geološki zavod, sarađivala sa administracijom tadašnjeg gradonačelnika Los Anđelesa Erika Garsetija na inicijativi koja je dovela do širokog programa ojačavanja objekata i priprema za zemljotrese u Los Anđelesu, a kasnije i u drugim kalifornijskim gradovima.

Dvije godine kasnije osnovala je neprofitnu organizaciju koja savjetuje kako se pripremiti za zemljotrese i druge katastrofe. Džouns kaže da će ljudi prihvatiti promjene ako vjeruju da su rizici stvarni i da postoje rješenja. Bez tog uvjerenja, najvjerovatnija reakcija biće ignorisanje problema. „Negiranje klimatskih promjena jedan je od načina suočavanja sa tim“, rekla je Džouns. Ljudi sebi racionalizuju situaciju razmišljajući: „Neću vjerovati da je to istina, pa ću se osjećati bezbjednije.“

Filmovi su nas decenijama upozoravali na ekstremne scenarije. Tokom posljednjih 25 godina mnogi filmovi bavili su se ekstremnim vremenskim događajima, koji svakoj priči pružaju akciju i opasnost. Filmske verzije uglavnom imaju jedan od dva kraja: ili će sve biti u redu ili smo osuđeni na propast. U filmu „The Day After Tomorrow“ iz 2004. godine, Džek Hol, koga igra Denis Kvejd, klimatolog je koji na konferenciji UN o klimi u Delhiju poziva na veliko smanjenje emisija gasova sa efektom staklene bašte, upozoravajući da će u suprotnom doći do velikih ekstremnih vremenskih događaja.

„Klima je krhka“, kaže Hol. „Ekonomija je krhka“, odgovara potpredsjednik SAD. Ubrzo se katastrofa na koju je Hol upozoravao zaista događa. Otapanje polarnog leda zaustavlja sjevernoatlantsku struju, koja prenosi toplu okeansku vodu ka sjeveroistoku Atlantika. Pojavljuju se ogromni cikloni, džinovski grad, velike poplave i tornada, a zatim nastupa ekstremno zahlađenje – toliko snažno da svako ko ostane napolju umire. Na kraju potpredsjednik, koji je u međuvremenu postao predsjednik, izvinjava se naciji zbog iskorišćavanja prirode. „Pogriješili smo“, kaže.

U satiri „Don’t Look Up“ iz 2021. godine, dvoje astronoma koje igraju Leonardo Dikaprio i Dženifer Lorens otkrivaju ogromnu kometu koja ide pravo ka Zemlji. Pokušavaju da podstaknu vlasti na akciju kako bi spriječili uništenje planete. Američka predsjednica, koju igra Meril Strip, nije zainteresovana. „U ovom trenutku mislim da treba da sačekamo i procijenimo situaciju“, kaže nakon što sazna da kometa ide pravo ka Zemlji. „Kolika je ta stvar? Može li da uništi kuću moje bivše žene?“, šali se televizijski voditelj. Na kraju gotovo svi umiru – scenario koji ne predviđaju čak ni najgore prognoze posljedica klimatskih promjena.

„Predstoje nam još veći udari“. Koliko god da su ekstremni vremenski događaji već postali snažni, vjerovatno će biti još mnogo gori. To proizlazi iz osnovnih zakona fizike. Više od polovine svih gasova sa efektom staklene bašte koje je čovječanstvo proizvelo tokom istorije ispušteno je u atmosferu tokom poslednjih 50 godina. Ti gasovi zadržavaju toplotu, što remeti vremenske obrasce i ekosisteme. Ne može se sa sigurnošću znati kada će se dogoditi veliki klimatski događaj, ili, što je vjerovatnije, nekoliko njih u različitim djelovima svijeta. Katastrofa u određenom području može da se dogodi za 50 godina, za deset.