Ćutanje kao odbrana u turbulentnom dvadesetom vijeku
Dvadeseti vijek, najburniji u istoriji, često se spašavao ćutanjem, koje predstavlja posljednju liniju odbrane pred zlom i neizvjesnošću. Robert Kempner i Karl Šmit reflektuju ovu temu kroz svoje stavove o ćutanju.
Čudno je to kako se dvadeseti vijek, najkraći i najburniji u istoriji, često morao spasavati ćutanjem - kao da je ljudima jedino ćutanje ostajalo kao posljednja linija odbrane pred zlom i neizvjesnošću svijeta, kao posljednji jezik koji nikada ne laže.
Nakon što ga je saslušao, kao jednog od uhapšenih u talasu ,,denacifikacije“, Robert Kempner, zamjenik glavnog američkog tužioca na Nirnberškom procesu, pitao je Karla Šmita šta će da radi sada kada je otpušten. Šmit je odgovorio: ,,Otići ću u sigurnost ćutanja“.
Da li je mislio na devizu „U ćutanju je sigurnost“ vezira Jusufa iz Andrićeve Most na Žepi, koju je ovaj najprije htio uklesati na most, a na kraju je ipak odbacio kao nedovoljnu da izrazi neizrecivo? Nije nemoguće, jer Ivo Andrić i Karl Šmit su se poznavali i uzajamno cijenili.
Postoji Šmitov zapis iz djela Ex Captivitate Salus: ,,U jesen 1940. godine, kada je Francuska bila poražena, razgovarao sam s jednim jugoslovenskim, srpskim pjesnikom Ivom Andrićem, koga veoma volim. Otkrili smo da obojica poznajemo i obožavamo Leona Bloa. Srbin mi je ispričao sljedeću priču preuzetu iz mitova svog naroda... Andrić mu je, naime, pričao o pjesmi Marko Kraljević i Musa Kesedžija i o tome kako Musi snagu daje zmija u grudima.
U svakom slučaju, u Šmitovoj sigurnost ćutanja svakako se krio i prkos čovjeka kome nije nedostajalo osjećanje sopstvene veličine: ,,Ako sam ja kriv za ono što je urađeno sa mojim idejama, onda je i Žan-Žak Ruso kriv za jakobinski teror tokom Francuske revolucije.“ Bilo kako bilo, Šmit se zaista povukao u svoj rodni Pletenberg i okružio se rečitom ćutnjom i povremenim posjetama poštovalaca.
Andrićeva ćutnja, opet, nije samo bila posljedica njegovog ličnog temperamenta i životnog iskustva, nego i njegov vodeći literarni princip krajnje ekonomičnosti sa riječima, koji mu je omogućio ono čarobnjaštvo kome se svi divimo – kod njega nema nijedne suvišne riječi, ali ni onih koje nedostaju - svaka je na onom mjestu na kome jedino može da bude.
Njegova ćutnja je i ćutnja njegove rodne Bosne, kao istorijski kondenzat mudrosti preživljavanja u nestalnoj i surovoj povijesti ove zemlje u kojoj riječi brzo postaju zločini. Ne govori Ahmeda Nurudina Meše Selimovića slučajno o velikom ćutanju između neba i zemlje. U tom ćutanju ima nešto i od one zanijemjelosti pred užasom, one utihnulosti logoraša, kao posljednjeg oblika kontrole nad sopstvenim bićem, o kojoj govori Primo Levi.
To ćutanje logoraši su ponijeli i nakon oslobođenja u svijet koji je nastavio da živi sa sramotom što je dozvolio da se desi nešto što je bilo više od zla. Nesklonost da se priča o logoraškoj prošlosti liči mi na zavjet ćutanja Andreja Rubljova, koji je nakon tatarskog masakra u Vladimirskoj katedrali, sjekirom ubio Tatarina koji je htio da siluje jurodivu hrišćanku - monah, ikonopisac, tragalac za lijepim i dobrim postaje ubica i ćuti jer svijet više nema ljepote koja bi opravdala njegovu umjetnost.
Kod Kjerkegora ćutanje je prvi uslov za susret sa Bogom – jer se istina ne može izreći, već se samo može živjeti u tišini pred apsolutom. Epistemološki vrhunac ovog ćutanja pred istinom dolazi sa Vitgenštajnom: ,,O čemu se ne može govoriti, o tome se mora ćutati“.
U dvadesetom vijeku ćutanje se od principa polako pretvara u sredstvo umjetničkog izraza, recimo kod Beketa - njegovi junaci ne mogu da dovrše rečenice, zastaju, ponavljaju se, a ćutanje između njihovih riječi postaje pravo mjesto drame. Time ćutanje koketira sa apsurdom, koji dovršava Džon Kejdž svojim ,,muzičkim djelom“ 4′33 - pijanista sjedi za klavirom i ne svira nijedan ton, ali publika za to vrijeme čuje sve – disanje, škripu stolica, vjetar napolju.
Čudno je to kako se dvadeseti vijek, najkraći i najburniji u istoriji, često morao spasavati ćutanjem - kao da je ljudima jedino ćutanje ostajalo kao posljednja linija odbrane pred zlom i neizvjesnošću svijeta, kao posljednji jezik koji nikada ne laže.
Komentari
Mugoša najavio rekonstrukciju puta Berane-Rožaje i bulevara kroz Tivat
Luka Mugoša, vršilac dužnosti direktora Uprave za saobraćaj, istakao je značajne projekte kao što su rekonstrukcija puta Berane-Rožaje i nastavak bulevara kroz Tivat. U fokusu je rješavanje imovinsko-pravnih pitanja.

Povezani članci
Popularno u Društvo
- "Đoković govori iste jezike kao ja" - Novak Đoković u Epstein fajlovima
- Ombudsman utvrdio uznemiravanje profesorice u podgoričkoj školi
- Tivćani ogorčeni novim pravilnikom o dodjeli komunalnih vezova
- Inspekcija zatvorila prvo plutajuće kupalište u Boki: Gugi ne smije puštati kupače
- Moratorijum na gradnju objekata u Boki Kotorskoj stupio na snagu
Svidjela ti se ova vijest?
Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.
Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.






