Muhe i svjetlost: Život u potrazi za iskušenjem

Muhe su stvorene da bi probale sve što se na ovom svijetu može probati. Imperativ života svake muhe je jednostavan i kategoričan: Probati ili propasti! Život leptira i buba određen je neutaživom čežnjom za svjetlom. Imperativ njihovog života je jednostavan i kategoričan: Pronaći svjetlost ili propasti!

Dugo nakon što se sijalica ugasi, čuje se tiho zujanje tvrdokrilaca, šum mekih krila leptirica, a u mraku sobe titra nježni odsjaj Tiho ljetnje popodne. Čuje se samo zujanje muha koje kao da više naglašava tišinu skromne sobe nego što je remeti. Sa sredine plafona, visi sijalica. Za jednostavni okrugli sjenik od emajliranog metala iznad sijalice, pričvršćena sjajna braon traka. Oko trake počinju da obleću muhe. Najprije lete u velikim krugovima, mijenjaju rastojanje i visinu, oprezno provjeravaju šta će se desiti. Zatim, kada se uvjere da se nište ne dešava, obleću traku u sve manjim krugovima, prilaze joj sve smjelije ali se još ne usuđuju da se spuste na traku koja ih neodoljivo privlači. Oprez potiskuje želja da dotaknu, okuse, probaju ono što na toj traci tako zamamno miriše. Prije ili kasnije, učiniće to. Sve do posljednje!

Njihov život je podređen nezajažljivoj strasti da probaju sve što se može probati. Muhe su stvorene da bi probale sve što se na ovom svijetu može probati. Imperativ života svake muhe je jedinstven i kategoričan: Probati ili propasti! Prva muha se osmjelila i spustila na traku. Vrlo, vrlo oprezno, ali ipak nedovoljno. Tri, od njenih šest nogu, već su dotakle traku i zalijepile se. Muha pokušava da poleti, iz sve snage zuji prozirnim krilcima, otima se, trza. U tim pokušajima, još dvije noge joj se lijepe za traku. Zarobljena, muha se pridiže koliko može, isteže se i maše onom preostalom slobodnom nogom, kao kada neko maše rukom dozivajući u pomoć. U međuvremenu, na lijepku ima sve više muha. Zatečene su u najnevjerovatnijim položajima: neke zalijepljene jednim krilcem, neke sa oba; jedne sa svih šest nogu, druge sa samo dvije ili čak samo sa jednom nogom, otimaju se očajno pokušavajući da pobjegnu od onog čemu nisu mogle odoljeti; treće, iscrpljene miruju, i tek povremeno, u očajanju zazuje sa jedinim slobodnim krilom. Na kraju, i posljednje, još slobodne muhe srljaju svom neizbježnom kraju. Lijepak kojem nisu mogle odoliti, postao je njihova zajednička sudbina.

Sobu je ispunila potpuna tišina ljetnjeg popodneva. Tiha ljetnja noć. Čuje se samo zujanje noćnih bubica i leptirica koje kao da više naglašava tišinu skromne sobe nego što je remeti. Sa sredine plafona, ispod jednostavnog okruglog sjenika od emajliranog metala sija gola sijalica. Oko sijalice obleću razne vrste buba; jedva vidljive brze sitne šumske bubice, nekoliko krupnih tvrdokrilaca, par noćnih leptirica. Najprije lete u velikim krugovima, mijenjaju rastojanje i visinu, oprezno provjeravaju šta će se desiti. Zatim, kada se uvjere da se nište ne dešava, oblijeću sijalicu u sve užim krugovima, prilaze sve smjelije ali se još ne usuđuju da dodirnu svjetlost koja ih neodoljivo privlači. Malo po malo, oprez popušta, potiskuje ga žudnje za svjetlom, opčinjenost blizinom tolikog svjetla raspiruje im želja da urone u svjetlost, da joj se potpuno prepuste, da zauvijek napuste ovaj život u mraku i da se u ekstatičkom zanosu stope sa svjetlom koje ih zaziva. Prije ili kasnije, učiniće to. Sve do posljednje!

Njihov život je određen neutaživom čežnjom za svjetlom. Oni su na ovom svijetu da nađu svjetlost u ovoj dolini zaludnosti i mraka! Imperativ njihovog života je jednostavan i kategoričan: Pronaći svjetlost ili propasti! Prva krilata bubica se osmjeli i nakon dva kruga izvedena uz samu sijalicu, ulijeće u zasljepljujući sjaj. Odbije se od vrelog stakla, ipak nekako još leti teturavo kao pogođen avion, gotovo potone u mrak iz kog se, nošena snagom svjetlosti, ponovo uzdiže u visinu do sijalice, pravi još jedan krug i vine se u veličanstvenoj radosti u srce svjetlosti na koju je čekala cijelog života. Na pod pada samo običan mali tvrdokrilac – onaj koji je tu boravio, zauvijek je ostao u svjetlosti! Postepeno, na podu ostaju bubice-tvrdokrilci, i noćne leptirice, sve do posljednje. Dugo nakon što se sijalica ugasi, čuje se tiho zujanje tvrdokrilaca, šum mekih krila leptirica, a u mraku sobe titra nježni odsjaj.