Strah od smrti vodi ka životu sa manje smisla, ističe Ben Jalom
Psihoterapeut Ben Jalom objašnjava kako strah od smrti može ometati ljude u izgradnji smislenih odnosa i života. Njegov otac, Irvin D. Jalom, u 95. godini, ostaje izvor inspiracije kroz zajednički rad i nove knjige.
Mnogi ljudi dolaze na terapiju zato što žele kvalitetnije veze i bliskije odnose sa drugima. Moj otac je snažno vjerovao da je terapijski susret između „saputnika“, kako je volio da kaže, mjesto na kojem je odnos između osobe koja traži pomoć i terapeuta od presudnog značaja. Taj odnos predstavlja svojevrstan model ili ogledalo načina na koji će ta osoba graditi odnose i sa drugim ljudima, istakao je za Pobjedu Ben Jalom.
Strah od neuspjeha često sputava ljude da se upuštaju u ozbiljne veze, uključe u život i da pronađu smisao. Nekome će smisao donijeti podizanje djece, nekome volontiranje u humanitarnoj organizaciji, a nekome stvaranje kompanije koja pomaže drugima. Takve stvari rijetko možemo unaprijed planirati kao izvor smisla. Otkrivamo ih tek kroz život. Strah od smrti mnoge sprečava da se istinski uključe u život, što često vodi i ka životu sa manje smisla, kaže u intervjuu za Pobjedu psihoterapeut i autor Bendžamin Ben Jalom, sin legendarnog psihijatra Irvina D. Jaloma.
Irvin D. Jalom je jedan od najuticajnijih psihijatara i psihoterapeuta savremenog doba. Njegove knjige oblikovale su način na koji milioni ljudi širom svijeta razmišljaju o psihoterapiji, smislu, smrti i međuljudskim odnosima. Danas, u 95. godini, veliki dio njegovog nasljeđa nastavlja da živi i kroz rad njegovog sina Bena Jaloma, koji je sa ocem nedavno objavio knjigu „60 minuta u ovdje i sada“. Ovo zajedničko djelo, nastalo u vrijeme kada se Irvin suočava sa posljedicama duboke starosti i slabljenja pamćenja, ujedno je i razgovor o odnosu terapeuta i pacijenta, prolaznosti, smislu i nasljeđu jednog od najznačajnijih mislilaca egzistencijalne psihoterapije.
POBJEDA: Vaš otac je nedavno proslavio 95. rođendan. Naši čitaoci, među kojima je mnogo poštovalaca njegovog djela, sigurno će na početku razgovora željeti da saznaju kako se on osjeća i kako provodi dane? J ALOM: Nažalost, kako i sam Irvin često kaže, „nije ovo naročito dobro životno doba“. Pamćenje mu je prilično oslabljeno, o čemu smo zajedno pisali u našoj knjizi „60 minuta u ovdje i sada“. Oslabljeno je do te mjere da više zapravo ne može da čita knjige jer izgubi nit priče. Teško mu je i da prati filmove, pošto se izgubi u radnji. Ako provedete neko vrijeme s njim, primijetićete da često ponavlja ista pitanja. To ga frustrira, ali ne na način na koji ga je frustriralo prije možda šest mjeseci. Posljednjih mjeseci kao da je djelimično prihvatio to stanje, pa uglavnom živi u sadašnjem trenutku, u udobnoj kući u Palo Altu, gdje sam odrastao i gdje on živi posljednjih pedeset godina. Međutim, njegove sposobnosti su znatno umanjene. Kao što sam rekao, više ne može da čita, a upravo je čitanje njegova najveća životna strast. Dane provodi uz divnu njegovateljicu, pored svoje supruge Sakino, sa kojom se oženio prije nekoliko godina, kao i moje sestre i brata. Odlazim kod njega kad god mogu. Dakle, živi u prelijepoj kući, na predivnom mjestu, ali je nesumnjivo daleko slabiji nego što je bio čovjek kojeg smo svi zavoljeli i od kojeg smo toliko naučili.
Irvin D. Jalom sa suprugom Sakino na proslavi 95. rođendana (FOTO: Privatna arhiva) POBJEDA: U knjizi „Jedan dan i druge priče o psihoterapiji“ Vaš otac otvoreno piše da ga starost svakodnevno podsjeća na kraj života. Da li su godine promijenile način na koji govori o smrti i prolaznosti? JALOM: To je veoma zanimljivo pitanje. Njegova uvjerenja o smrti, zagrobnom životu i onome što život čini vrijednim zapravo se nijesu promijenila. Često dobijam pitanja njegovih čitalaca koji, s najboljom namjerom, u suštini žele da znaju da li je u poznim godinama, približavajući se smrti, pronašao religiju. Odgovor je sasvim jasan i odlučan: Ne. Nije nimalo promijenio svoje mišljenje o tome. Oduvijek je bio veoma jasan po tom pitanju i ne mislim da je značajnije promijenio ni svoje stavove o smrti uopšte: da upravo smrt daje dio smisla životu, da možemo živjeti najbolje što umijemo upravo zato što je naš život ograničen i što želimo da vrijeme koje imamo iskoristimo na najbolji mogući način.
POBJEDA: Kako je odrastanje uz Irvina oblikovalo Vaš profesionalni identitet kao terapeuta? Da li ste ikada osjećali pritisak da „nastavite“ očevu terapijsku filozofiju ili ste morali svjesno da je redefinišete? JALOM: Prvih 25 godina svog profesionalnog života proveo sam u pozorištu, a ne u psihoterapiji. Na mnogo načina gradio sam svoj profesionalni identitet upravo u suprotnosti sa ocem, jer nijesam želio da živim u njegovoj sjenci. Pozorište me je potpuno zaokupilo, osnovao sam sopstvenu pozorišnu kompaniju „foolsFURY“ u San Francisku i vodio je dvadeset godina. Zanimljivo je to što sam se, iako sam radio u sasvim drugoj oblasti, bavio mnogim pitanjima koja je moj otac istraživao kroz psihoterapiju. To su egzistencijalna pitanja: što znači biti čovjek, kako živjeti znajući da ćemo jednog dana umrijeti, gdje pronalazimo smisao… Kada sam konačno odlučio da se pridružim porodičnoj profesiji, shvatio sam da se zapravo krećem vrlo sličnim putem kao moj otac, kako po pitanjima koja me zanimaju, tako i po tipu klijenata sa kojima radim. Nijesam terapeut za ljude koji traže brzo rješenje ili jednostavne mehanizme suočavanja. Ali, ako nekoga zanima što njegovom životu daje smisao, kako da unaprijedi odnose sa drugima ili kako da se nosi sa sopstvenom smrtnošću i strahom od smrti, onda su to teme kojima se rado bavim i za koje vjerujem da mogu biti od pomoći. Druga važna stvar je to što iza sebe imam 25 godina iskustva u pozorištu, naročito u radu sa tijelom kao kreativnim i izražajnim sredstvom. Posljednjih godina razvijam terapeutski pristup koji trenutno nazivam „Smisao kroz pokret“ (Meaning through Movement). Taj pristup koristi tjelesno usmjerene tehnike iz fizičkog teatra kako bi se istraživala duboka pitanja smisla i ljudskog postojanja. Moglo bi se reći da predstavlja filozofski pandan terapijama usmjerenim na traumu i tjelesno iskustvo, poput Somatic Experiencinga ili EMDR-a. Na taj način sam svoje dugogodišnje iskustvo u umjetnosti, pozorištu i plesu spojio sa istraživanjem dubokih pitanja o smislu života i ljudskom postojanju. Dakle, svjesno sam oblikovao svoj terapeutski pristup tako da se u određenoj mjeri razlikuje od očevog, ali i dalje pripada istoj tradiciji i istom toku razmišljanja.
POBJEDA: Nedavno je iz štampe izašla vaša zajednička knjiga - „60 minuta u ovdje i sada“ u kojoj se naglašava ono što je Irvin godinama zagovarao - „odnos je ono što liječi“. Zašto je odnos važniji od tehnike? JALOM: Mnogi ljudi dolaze na terapiju zato što žele bliskije odnose sa drugima i kvalitetnije veze. Moj otac je snažno vjerovao da je terapijski susret između „saputnika“, kako je volio da kaže, mjesto na kojem je odnos između osobe koja traži pomoć i terapeuta od presudnog značaja. Taj odnos predstavlja svojevrstan model ili ogledalo načina na koji će ta osoba graditi odnose i sa drugim ljudima. Drugim riječima, isti obrasci ponašanja koji stvaraju teškoće u svakodnevnom životu vrlo često se ponavljaju i u terapijskom procesu. Ako je odnos između terapeuta i pacijenta dovoljno siguran i kvalitetan, oni zajedno mogu da istraže te obrasce, a pacijent može da uvidi kako ga drugi ljudi doživljavaju. Terapeut takođe može biti primjer otvorenog, bliskog i ranjivog odnosa, što pacijentu može biti dragocjeno iskustvo koje će kasnije prenijeti i u druge odnose. Dodao bih i da postoji veliki broj naučnih istraživanja koja pokazuju da je upravo terapijska veza - odnos između terapeuta i pacijenta - najvažniji prediktor uspješnog ishoda terapije, bez obzira na to koju tehniku ili terapijski pravac terapeut koristi.
POBJEDA: Vaš otac je govorio da se najvažnije stvari između terapeuta i pacijenta dešavaju „ovdje i sada“. Što je pod tim konkretno podrazumijevao i zašto je smatrao da je važno razgovarati o osjećajima koji se javljaju tokom terapijske seanse? JALOM: Naravno. To je usko povezano sa prethodnom idejom da je upravo odnos ono što liječi. Fokus na „ovdje i sada“ znači da terapeut i pacijent zajedno posmatraju ono što se dešava među njima - dinamiku njihovog odnosa i način na koji međusobno komuniciraju. Način na koji se pacijent ponaša tokom terapije često odražava način na koji funkcioniše u drugim odnosima. U knjizi opisujem primjer jednog očevog pacijenta koji je došao na terapiju jer nije mogao da shvati zašto ga je djevojka ostavila. Kako je terapija odmicala, moj otac je primijetio da je taj čovjek vrlo kritičan, zahtjevan i da ga stalno, na suptilan način, pokušava potcijeniti i dokazati svoju nadmoć. U jednom trenutku rekao mu je da neprestano vodi borbu za status i upitao ga: „Zamislite da ste Vi na mjestu svoje djevojke. Kako biste se osjećali da Vas neko stalno kritikuje i omalovažava?“ Vremenom je pacijent počeo da uviđa da se upravo tako ponaša prema terapeutu, ovdje i sada, u trenutku kada se to dešava. Otac je mogao da mu skrene pažnju na svaku zajedljivu primjedbu ili neprijatan komentar koji bi uputio, pokazujući mu da se na isti način vjerovatno ponaša i prema partnerki. Tako je pacijent postepeno počeo da razumije kako sam doprinosi problemima u svojim odnosima. Kada se pravilno koristi, rad u „ovdje i sada“ može otkriti brojne obrasce ponašanja i međuljudske dinamike. Naravno, to je moguće samo ako je terapeut iskren prema sopstvenim reakcijama i dovoljno svjestan svojih ličnih okidača i svega što može uticati na njegovo razumijevanje pacijenta.
POBJEDA: U knjizi „Jedan dan i druge priče o psihoterapiji“ Irvin piše o tome kako dijagnoza ponekad može iskriviti razumijevanje čovjeka. Koliko dijagnoza može ograničiti razumijevanje čovjeka i kompleksnost njegove ličnosti? JALOM: Na neki način već ste odgovorili na pitanje načinom na koji dijagnoza može pojednostaviti složenost ljudske ličnosti, ograničavajući nas u percepciji drugih i u prepoznavanju njihove suštinske ljudskosti.
Komentari
Umjetničko umijeće i Sajam rukotvorina u Tivtu
U Tivtu je održan Sajam rukotvorina, gdje su predstavljeni raznovrsni umjetnički radovi. Takođe, potpisan je ugovor o izradi PUP-a.

Povezani članci
Popularno u Društvo
- "Đoković govori iste jezike kao ja" - Novak Đoković u Epstein fajlovima
- Ombudsman utvrdio uznemiravanje profesorice u podgoričkoj školi
- Tivćani ogorčeni novim pravilnikom o dodjeli komunalnih vezova
- Inspekcija zatvorila prvo plutajuće kupalište u Boki: Gugi ne smije puštati kupače
- Moratorijum na gradnju objekata u Boki Kotorskoj stupio na snagu
Svidjela ti se ova vijest?
Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.
Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.





