A meni 'neprijatno': O tišini medija i pravdi

Što nije po volji - nije se desilo. To je nemilosrdni rezon lišen poriva za istinom. Prosto bode oči, pomalo i mozak, i normalno - podrazumijevajuće poimanje elementarne korektnosti, šutnja nekih medija povodom fakta koji se skoro nikada, pa nije desio, a to je da tužilaštvo traži izuzeće sudskog vijeća.

U predmetu OKG Aleksandra Aca Mijajlovića, gdje su članovi ex ministar odbrane, ex tužiteljica, visoki policijski funkcioneri, nezadovoljni tužioci u predmetu koji mjesecima, uz pomoć Demokrata, nadlijeće brda, doline, planine, kanjone rijeka, šireći glas o najopasnijoj OKG koja je htjela vlast da preuzme, traže druge sudije za potvrdu svojoj tvrdnji. I na taj fakat - tajac. Muk. Nismo odavde. Nismo čuli. A patisali nijesu dok Aleksandra nijesu napravili najomraženijim Crnogorcem, tako i toliko, da je i meni preoteo oreol najpljuvanijeg stanovnika ove nesrećne vukojebine koja zasluženo treba da uđe u EU.

Danas me zovu desetina ljudi. Pitaju otkud tišina na jednoj adresi sa koje je Aleksandar guran i guran, pa poguran do mjesta svog porijekla u bjelopavlićkoj ravnici. Sramota ih? Ne. Neprijatno im? Ne. Ništa od toga. To je ustaljeni način funkcionisanja koji u početnoj fazi satanizacije ima "emociju". Ako ne ide baš kako treba, nelogično je trošiti papir na pisanje i tretiranje nečega novog što im početni naum lišen čovjekoljublja i instinkta za istinom - gura u jarak.

Što nije po volji - nije se desilo. To je nemilosrdni rezon lišen poriva za istinom. Specifično novinarstvu čiji se specifikum ogleda u stavu - mi smo uradili koliko smo mogli. Neka se valjaju u nevoljama bez nas. Neki su sa Demokratama brljali, ispljuvali, namazali go*nima, to što su mogli. I nestaše. Sada B.B. i ekipa ćute. Mada im sudstvo više nije boleština. Jer su dobili po nosu. I on i njegovi. Od onog Austrijanca. A jade su radili.

Više je onaj poslanik Demokrata, iz Bjelopavlića, koji nije Bjelopavlić, pomenuo Aca za sedam mjeseci, no mu otac i majka od kad se rodio. Sve ga mazeći sa poslanikom iz grada blizu Ulcinja. Jade su radili. I sad tišina. Bez da ih je sramota. A meni "neprijatno".

P.S: Neki čovjek bi ponekad prigrlio sunce koje pada u more ili zagrlio usamljeni planinski vrh koji, okružen nevidljivom izmaglicom, stoji tamo gore. Sve bi prigrlio. Samo ne bi zagrljen sa svojom istinom stao ispred sopstvenog lika u izlogu.

P.S. 1: Mali ljudi na velike istine nikad spremni nisu.