Dražen Perkolić: Tajne profesije skipera i odgovornosti na moru

Više od decenije proveo je na prekookeanskim brodovima, nakon čega je iskustvo stečeno na svjetskim morima prenio na rad na sopstvenim plovilima. Danas Baranin Dražen Perkolić, pored toga što upravlja svojim brodovima, predaje u Srednjoj pomorskoj školi i Centru za obuku pomoraca, gdje budućim pomorcima prenosi znanje i iskustvo koje je sticao godinama. Razgovarali smo o tome šta zapravo podrazumijeva posao skipera, koliko je odgovoran rad na moru i zašto se ovo zanimanje uči cijelog života.

Za naše medije istakao je da, uprkos mišljenju mnogih da je za posao skipera dovoljno znati samo upravljati brodom, istina je ipak dosta složenija. Pored školovanja, potrebno je stalno usavršavanje, polaganje različitih kurseva i sertifikata, ali prije svega iskustvo koje se stiče godinama na moru.

„Počinje se od dozvole za upravitelja čamca, a kasnije se čovjek usavršava za mornara, motoristu i yacht skipera. Potrebne su četiri ili pet godina, više obuka i sertifikata, ali i da učite od starijih kolega. Ovo je zanat kao i svaki drugi. Ako želiš da budeš skiper, moraš biti jedno s prirodom. Moraš poznavati vjetrove, more, vremensku prognozu, mehaniku, jer ako brod stane, ti si sam i tada se vidi znanje. Smatram da bi svako trebao od malih nogu da upoznaje more, da krene od barke, malog motora i osnovnih stvari, jer se upravo tako stiče iskustvo“.

Kako je počela Draženova priča sa morem?

Na to pitanje Perkolić odgovara da je more dio njegovog života otkad zna za sebe. Ljubav prema plovidbi rodila se još u djetinjstvu, zahvaljujući ocu i đedu koji su ga odmalena vodili na more. „Imali smo barku i išli smo na pecanje kad god smo mogli. A kada nijesmo imali barku, đed me vodio u marinu. Biciklima smo odlazili na pecanje i tamo provodili po cio dan. Tako je sve počelo.“

Iako ga mnogi prepoznaju kao skipera, Dražen ističe da je pomorstvo mnogo šire od jedne profesije. Nakon jedanaest godina na prekookeanskim brodovima, danas upravlja sopstvenim brodovima, a svoje iskustvo prenosi i učenicima i polaznicima Centra za obuku pomoraca. Govoreći o poslu skipera, kaže da se često pogrešno misli da su to isključivo ljudi koji upravljaju luksuznim jahtama.

„Skiper nije samo onaj koji vozi megajahtu. Skiper je i osoba koja vozi putnike na pasari i mora znati da rasporedi putnike, da procijeni talase i vjetar, da bezbjedno pristane i pomogne ljudima da se ukrcaju i iskrcaju. Na većim jahtama imate mornara, stjuardesu i kuvara, ali odgovornost skipera ostaje ista.“

Mnogi smatraju da je to posao iz snova. Zanimalo nas je koliko je zapravo zahtjevan i odgovoran.

„Jedan stariji kolega mi je davno rekao: ‘Dokle god se bojiš, dobro je.’ Tu rečenicu pamtim i danas. Još osjećam odgovornost i strah, i svaki dan nešto novo naučim. Greške se dešavaju svima, ali je važno da ih ne ponavljate. Na moru i najmanja greška može biti ozbiljna, zato morate biti samokritični i stalno učiti“, istakao je Perkolić.

Objašnjava i koje dozvole i licence su potrebne da bi neko postao skiper i ističe da ako se prethodno niste bavili prekookeanskom plovidbom, osim osnovne dozvole za upravitelja čamca, neophodno je proći dodatne obuke i steći dovoljno iskustva.

„Po novom zakonu potrebno je nekoliko godina da biste mogli da polažete za mornara motoristu i da upravljate taksi čamcima i drugim plovilima.”

Prema riječima našeg sagovornika, odgovornost je osobina bez koje se ovaj posao ne može raditi. „Prije svega treba biti pouzdan, odgovoran i posvećen. Sve ostalo dolazi vremenom. Ako nečemu pristupite ozbiljno, naučićete, jer je ovo zanat, a ne nauka.“

Zanimalo nas je koliko je teško pronaći posao u ovoj profesiji. Po njegovom mišljenju najveći izazov je, kaže, napraviti prvi korak.

„Najteže je doći do prvog broda. Poslije ide lakše. Krene se kao mornar, uči se od starijih kolega, a vremenom se otvaraju nove prilike. Kao što već sve u životu ide, taj što je već bio tu kao skiper ili kapetan, pređe na veći brod, a vi preuzmete njegovo mjesto.“

Kada su izazovi u ovom poslu u pitanju, podvlači da je more uvijek nepredvidivo i upravo zato iskustvo igra presudnu ulogu.

„Imamo neverine, buru, zapadne vjetrove… Postoje neki predznaci, ali treba baš mnogo iskustva da bismo ih predosjetili, to obično mogu oni najiskusniji koji su se nekoliko puta na svojoj koži opekli. Kod Bara su posebno zahtjevni djelovi između Sutomora, Čanja i Buljarice, gdje se prave tuneli od vjetra. Što više vremena provedete na moru, lakše ćete prepoznati promjene vremena.“ naglasio je Perkolić, dodajući da prije svake plovidbe obavezno treba provjeriti vremensku prognozu.

„Najbitnije su navigacija i vještina vođenja broda iz jednog mjesta u drugo. Najsigurnijim i najpovoljnijim putem, i tim redom. Čak i kada neko ide da se kupa na Maljeviku, trebalo bi da provjeri kakvo će biti more. Nekome razlika između 20 centimetara i metar talasa možda ne znači mnogo, ali na moru znači sve“.

Na pitanje koje greške putnici najčešće prave, Dražen odgovara da je to nesigurnost prilikom ukrcavanja. Ističe da je potrebno imati povjerenje u posadu i slušati dobijena uputstva.

Kada su u pitanju opasne situacije na moru i kako reagovati tada, kaže da ih je tokom dugogodišnjeg rada bilo mnogo. „Dešavalo se da mi konop uhvati propeler, da putnik upadne u more ili da otkaže motor prilikom uplovljavanja u luku. U takvim situacijama najvažnije je ostati smiren. Panika nikome ne pomaže“.

Interesovalo nas je šta je tokom ljeta najveća opasnost na moru. Za razliku od onoga što većina misli, Perkolić kaže da najveći problem nijesu ni talasi ni nevrijeme. „Najveća opasnost su nesavjesni upravitelji čamaca, glisera i skutera. Takve ljude treba prijavljivati, jer ugrožavaju i sebe i druge”, podsjećajući da su kazne za nepoštovanje pomorskih propisa posljednjih godina znatno pooštrene.

„Kazne su velike, a u najtežim slučajevima može se završiti i u zatvoru“.

Ljetnje gužve mnogo utiču na bezbjednost plovidbe.

„Što je više plovila na moru, to je teže ploviti. Brod se uvijek mora voziti prilagođenom brzinom, kako biste u svakom trenutku mogli bezbjedno reagovati.“

Koja pravila bi svaki putnik trebalo da zna prije ukrcavanja?

„Ako neko ne zna da pliva, obavezno treba da nosi prsluk za spašavanje. A kada se ukrca na brod, najvažnije je da sluša skipera“.

Na pitanje šta najviše voli u svom poslu, a šta mu je najteže, odgovara bez razmišljanja.

„Najviše volim more. Ako njega ne voliš, nećeš se baviti ovim poslom. A najteži dio je rad sa ljudima. Potrebno je prilagoditi se svakome, a ostati dosljedan sebi.“

Stava je da su perspektive ovog zanimanja u Crnoj Gori vrlo dobre.

“Ja ne prihvatam kad mi neko kaže da nema posla. Ima čak i viška posla, ako se to u mom slučaju desi, uvijek ću prebaciti to na svog kolegu. Ova grana je toliko opširna da se može se krenuti od male turističke barke, pa doći do velikih jahti i megajahti. U marinama poput Porto Novog ili Luštice uvijek postoji potreba za dobrim skiperima.”

Nakon razgovora sa Draženom Perkolićem, jasno je da se pomorstvo ne uči samo u učionici ili na obuci već prije svega na moru, uz veliku ljubav. Kako ističe naš sagovornik, more se ne može naučiti preko noći, ono traži vrijeme, poštovanje i spremnost da se svakog dana nauči nešto novo.