Brak traje samo ako partneri nauče da žive zajedno

Brak najčešće ne propada zato što je ljubav nestala, nego zato što partneri nemaju dovoljno emocionalnih vještina, pregovaračkog kapaciteta, osjećaja sigurnosti i precizno uređenih pravila nakon razvoda, posebno kada su u pitanju djeca – ocijenili su za Pobjedu sistemska porodična psihoterapeutkinja mr Bojana Stanišić i advokat Dino Murić, povodom podataka MONSTAT-a da je prošle godine u Crnoj Gori sklopljen 2.991 brak, a pravosnažno razveden 851, prenosi Pobjeda.

Stanišić smatra da savremeni brak ne ulazi u krizu zato što je izgubio smisao, već zato što su se promijenila očekivanja od partnerstva, a ljudi nijesu usvojili vještine koje ta očekivanja zahtijevaju. Prema njenim riječima, od partnera se traži da bude sve: najbolji prijatelj, ljubavnik, roditelj, terapeut, poslovni savjetnik i osoba koja razumije bez objašnjavanja, a takav teret ne može nositi jedna osoba bez emocionalne umjetnosti.

“Nekad je brak bio jedini društveno prihvatljiv okvir za zajednički život, roditeljstvo, pa i seksualnost, a danas je jedan od više mogućih izbora, i ljudi ga biraju svjesnije, ali ga i napuštaju lakše kad ne funkcioniše. Glavni problem, iz sistemske perspektive, nije kriza institucije braka; nego kriza vještina za život u dugoj vezi. Ljudi ulaze u brak sa modelima koje su ponijeli iz porodica porijekla, a ti modeli često ne uključuju ono što je savremenom paru neophodno: pregovaranje, razumijevanje različitosti, sposobnost da se ostane povezan a da se ne izgubi sopstveni identitet. To se ne uči automatski zaljubljenošću. Mislim da nije u krizi brak. U krizi je način na koji danas razumijemo ljubav. Prije samo nekoliko generacija ljudi su od braka očekivali sigurnost. Danas od njega očekujemo smisao života. To je ogromna razlika. Savremeni čovjek od partnera očekuje da bude najbolji prijatelj, ljubavnik, roditelj, terapeut, poslovni savjetnik, neko ko će ga razumjeti bez objašnjenja i voljeti bezuslovno. Nikada u istoriji jedna osoba nije nosila toliko različitih uloga. A kada ta očekivanja nijesu ispunjena, ne pitamo se da li su bila realna. Pitamo se da li smo izabrali pogrešnu osobu. To je, po mom mišljenju, najveća zabluda modernog braka”, kazala je Stanišić.

Istakla je da poslije više od dvadeset godina iskustva sve manje vjeruje da se brakovi raspadaju zato što je nestalo ljubavi.

“Mnogo češće se raspadaju zato što partneri izgube osjećaj da su jedno drugom sigurna luka. Ljudi danas mnogo pričaju, ali se malo otkrivaju tj. malo kažu. Razmjenjuju informacije, ali ne svoju unutrašnju stvarnost tj. unutrašnji život. Zato mislim da najveći problem našeg vremena nije nedostatak ljubavi. Nedostaje nam emocionalna umješnost. Naučili smo kako da gradimo karijeru. Niko nas nije naučio kako da gradimo odnos”, istakla je Stanišić.

Na naše pitanje da li se ljubav gubi u braku ona je kazala da je važno praviti razliku između zaljubljenosti i ljubavi, jer ih ljudi često poistovjećuju pa se onda razočaraju kad prva izblijedi.

“Zaljubljenost je neurohemijsko stanje – traje otprilike od nekoliko mjeseci do dvije-tri godine – i u tom periodu par zaista ne vidi realnu sliku onog drugog, nego projekciju. Ljubav, ona koja drži brak decenijama, gradi se tek poslije toga, kroz zajedničke krize, svakodnevicu – i to je faza u kojoj mnogi parovi odustaju misleći da je ljubav prošla, a ona u stvari tek počinje. Strast nije problem – problem je kad je to jedini kriterijum. Podatak da prosječna starost pri sklapanju prvog braka u Crnoj Gori iznosi 29 godina za žene i 31 za muškarce pokazuje da se ljudi danas ipak duže provjeravaju, nego generacije njihovih roditelja, što bi trebalo da znači zreliji izbor. Ali dužina veze prije braka ne garantuje poznavanje partnera ako par izbjegava teške razgovore – o novcu, roditeljstvu, granicama sa porodicama porijekla – sve do poslije vjenčanja. Ljudi često provedu godine zajedno, a da se zapravo nikada ne sretnu. Sretnu se njihove biografije. Sretnu se njihove fotografije sa putovanja, njihove ambicije. Ali se ne sretnu njihove ranjivosti. Kada zaljubljenost prođe, ne upoznajemo neku novu osobu. Upoznajemo onu pravu. Tek tada vidimo kako partner podnosi neuspjeh, koliko umije da reguliše emocije, kako se svađa, kako prašta, koliko mu je bliskost važna i šoa radi kada se uplaši. To su pitanja od kojih zavisi brak. Ne od toga da li volite istu muziku. U psihoterapiji postoji jedna važna misao: ljudi se ne razvode zbog konflikta, već zbog osjećaja usamljenosti unutar konflikta. Svaki par će se svađati. Pitanje nije da li postoji konflikt. Pitanje je da li u konfliktu i dalje osjećamo da smo na istoj strani i da li učimo iz konflikta tj. da li je imao „svrhu“- ukazala je Stanišić dodajući da se ljubav ne završava kada nestane strast, već ljubav počinje onda kada partner prestane da bude ideal, a postane stvaran čovjek.

Stanišić je objasnila da razvodi nijesu uzrok problema već da su oni simptom/posljedica.

“Savremeni čovjek danas najviše pati od osjećaja nesigurnosti. Ako nemate osjećaj da će vaš odnos trajati, teško ćete donijeti odluku da u njega uvedete dijete. Zbog toga pitanje porodice više nije samo privatna stvar. To postaje pitanje mentalnog zdravlja jednog društva. Mi često govorimo o natalitetu kroz ekonomiju. Mislim da bi trebalo mnogo više da govorimo o povjerenju. Jer ljudi ne donose djecu na svijet samo kada imaju novac. Donose ih kada osjećaju da imaju oslonac. Država može mnogo da uradi. Ali ne samo kroz subvencije. Potrebna nam je nacionalna strategija emocionalnog zdravlja porodice. U školama učimo djecu fizici, hemiji i matematici. Ne učimo ih kako izgleda zdrava ljubav. Ne učimo ih kako se rješava konflikt. Kako izgleda poštovanje a kako bliskost. O seksualnosti da ne govorim. A upravo će od toga jednog dana zavisiti kvalitet njihovih porodica. Nijesu vrijednosti izgubljene koliko su se promijenila očekivanja od braka, a vrijednosti nijesu stigle da se usklade sa njima. Tradicionalni brak je nudio jasnu podjelu uloga i manje pregovaranja – što je donosilo stabilnost, ali i mnogo prećutane nesreće. Savremeni brak traži partnerstvo, emocionalnu intimnost, ravnopravnost – a to je zahtjevnije, jer se stalno pregovara, ništa nije zadato unaprijed. Mislim da nijesu nestale tradicionalne vrijednosti. Nestala je izvjesnost. Nekada su ljudi ostajali zajedno zato što nijesu imali izbor. Danas imaju izbor svakoga dana. To brak čini težim. Ali ga istovremeno čini iskrenijim. Najveća krize koju danas viđamo u praksi nije nevjerstvo, nije ni novac. Nije čak ni različit temperament. Najveći problem je ono što psihoterapija naziva emocionalnim zanemarivanjem. Partneri više ne povređuju jedno drugo velikim dramama. Povređuju se sitnim odsustvima. Pogledom koji nije podignut sa telefona. Razgovorom koji je odgođen. Zagrljajem koji je izostao. Ironijom umjesto nežnosti. Poslije hiljada takvih trenutaka ljudi počinju da žive zajedno, ali više ne osjećaju da su zajedno. Brak se rijetko završava jednim događajem. Mnogo češće se završava dugim procesom emocionalnog udaljavanja”, naglasila je Stanišić.

Tehnologija-telefon i društvene mreže, po riječima Stanišić, ne razaraju brak, oni samo pokazuju gdje je brak već bio prazan.

“Ako je odnos živ, tehnologija ga neće uništiti. Ako je odnos emocionalno napušten, ekran će vrlo lako postati utočiste. Ono što izdvajamo kao stvarno novo su: stalna dostupnost alternative (osjećaj da neko ima bolji život ). Postoji na klik udaljenosti, snižava prag tolerancije na sopstvenog partnera), poređenje sa drugima, idealizovanim brakovima na mrežama (što stvara nerealna očekivanja), i erozija privatnosti para (kad se intimni detalji dijele sa spoljnim svijetom prije nego sa partnerom). Danas se više ne suočavamo samo sa fizičkim nevjerstvom. Sve češće srijećemo emocionalne afere. Ljudi počinju da dijele svoje misli, strahove, razočaranja i radosti sa nekim ko nije njihov partner. U tom trenutku odnos počinje da gubi. Nevjerstvo danas mnogo češće počinje osjećajem da će vas neko bolje razumjeti, nego seksualnom privlačnošću. Ono što možemo svakodnevno vidjeti u praksi je upravo razvijen osjećaj nepripadanja. Iza gotovo svakog konflikta stoji isto pitanje. Da li si još uvijek tu za mene? To pitanje postavlja dijete roditelju, partner partneru. To pitanje postavlja svaki čovjek osobi koju voli. Možda se zato budućnost braka neće odlučivati pred matičarem. Odlučivaće se svakoga dana, u hiljadama malih trenutaka u kojima partner bira da bude prisutan, da sluša, da razumije i da ostane emocionalno dostupan. Na kraju, ljudi ne ostaju u braku zato što su pronašli savršenu osobu. Ostaju zato sto su, uprkos svim razlikama, uspjeli da jedno drugome postanu sigurno mjesto u svijetu koji je sve nesigurniji”, upozorila je Stanišić.

Pravne i životne odluke

Advokat Dino Murić, posmatrajući problem razvoda iz zakonodavne i sudske perspektive, podsjetio je da zakon ne propisuje konkretne razloge za razvod, već polazi od odredbe da se brak može razvesti kada su bračni odnosi ozbiljno i trajno poremećeni, odnosno kada se više ne može ostvariti njegova svrha — zajednica života supružnika.

“Zakonodavac nije propisao razloge za prestanak braka putem razvoda, već je to definisano jednom opštom odredbom koja glasi „ako su bračni odnosi ozbiljno i trajno poremećeni ili kad se iz drugih razloga ne može ostvariti svrha braka“. Iz navedenog možemo da zaključimo da nemamo specifično određene razloge (što bi otvorilo druga sporna pitanja koja reguliše pozitivno zakonodavstvo), već je važno da se više ne može ostvariti svrha braka. A ako govorimo o tome što je svrha braka, sa zakonodavnog stanovišta, ona je definisana odredbom čl. 17 Porodičnog zakona iz koje proizilazi da se brak sklapa radi ostvarivanja zajednice života bračnih supružnika.