Na vrhu Zapadnog Elbrusa, najvišoj tački Evrope, sa Vukicom

Jul je, šesnaesti, stojim na vrhu Zapadnog Elbrusa, na 5.642 metra. Najviša tačka Rusije i Evrope. Krenuli smo nešto iza ponoći. Na vrhu, temperatura je oko minus sedamnaest. Jedino je važno da sam na vrhu i da je Vukica sa mnom. Ponovo na Elbrusu, poslije sedamdeset godina.

Do vrha su nas ispratili Ranko, Tome, Goran, Neven, Jelena… Na vrhu, grlim Branku, povlačim ručicu na brojaču, tu sam neki broj oko 13.980, kratko poziram Aleksu, to je i jedina fotografija koju imam sa završnog uspona. Nije mi se dalo da vadim mobilni. Kada bih osjetila da mi treba gutljaj, svaki pokret činio se previše. Iza mene je Dolina zombija. Brzo je postao jasnije – već smo na blizu 5.600 metara, korak postaje teži, stvarno zombijevski.

Stojim na 5.642 metra, svjesna da sam tek na pola puta, valja se i spustiti nazad. Nikad ne potcijenite silazak. Nosim njenu značku. Hej, Vukica je, nakon sedamdeset godina, ponovo na najvišoj tački Evrope!

O Elbrusu nisam razmišljala, nije to bio neki moj veliki plan. Pred kraj 2024. poželjela sam da idem na Kilimandžaro, ali nisam uspjela. Jedna drugarica mi je rekla da razmišljam o nečem ozbiljnijem. Njena ideja bila je Akonkagva. Mislila sam da to mora biti postepeno, da ne mogu sa 3.152 metra odjednom da idem na skoro sedam hiljada metara. Odlučila sam se za drugu opciju i prijavila timu Extreme Summit.

U vrijeme kad je bilo izvjesno da idem na Elbrus, znala sam da je prva žena iz Crne Gore koja se popela na najviši vrh Evrope bila Vukosava Vukica Mićunović. Istražila sam prošlog ljeta tu priču. Planinarski savez Crne Gore obilježavao je 75 godina od osnivanja. Vukica je bila prva predsjednica PSCG i prva žena koja se popela na vrh preko 5.000 metara – Elbrus.

Kada sam prvi put vidjela pečat kojim se potvrđuje da se Vukica popela na Elbrus, bunila me visina. Izvori navode da je Vukica prva žena, ali nisam naišla na podatak da je prije nje iz Crne Gore na Elbrusu bio ijedan muškarac. Na sreću, nazvala sam prvog Mićunovića kojeg poznajem i saznala više o Vukici planinarki.

Razmišljala sam kako li je izgledao uspon u vrijeme kada se Vukica pela na Elbrus. Sedamdeset godina razlike nije malo, promijenilo se mnogo toga kad je u pitanju oprema. Oni su tada imali vunu, kožne cipele, dok smo mi imali savremenu opremu. U Rusiju smo stigli preko Gruzije, smjestili se u Terskol, na 2.050 metara.

Grupu sa kojom je Vukica išla na Elbrus činilo je 12 jugoslovenskih planinara. Ova moja grupa bila je pomalo jugoslovenska, sa ljudima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, nas troje iz Crne Gore. Naše putovanje trajalo je deset dana. Jugoslovenska ekspedicija ostala je u Rusiji oko mjesec i po.

Uspon jugoslovenskih planinara u odnosu na naš, nije bio teži samo zbog lošije opreme. Lanac žičara, koje smo mi koristili, nije postojao 1956. godine, a prva faza njihove izgradnje počela je tek tri godine nakon posjete jugoslovenskih planinara.