Branka Otašević o inkluziji i umjetnosti

Povodom učešća u projektu „Put u njihovim cipelama“, koji realizuje organizacija Modest MK, gošća Radio Tivta bila je glumica Crnogorskog narodnog pozorišta Branka Otašević. Tokom boravka u Tivtu, posjetila je Dnevni centar za djecu i mlade sa smetnjama i teškoćama u razvoju, gdje je zajedno sa korisnicima učestvovala u kreativnoj radionici oslikavanja cipela i šešira.

„Žao mi je što ranije nismo imali priliku da dođemo u Tivat, iako sa korisnicima Dnevnog centra već sarađujemo kroz našu manifestaciju „Samo me vidi“ na Cetinju. Prvu saradnju ostvarili smo prije dvije godine i od tada smo jedva čekali da ih posjetimo. Na radionici je sa nama bila umjetnica Lidija Martinović, koja je zajedno sa korisnicima oslikavala cipele i šešire. Nosim zaista predivne utiske. Iako je bio veoma topao dan i imali smo kašnjenje zbog gužve, svi su nas strpljivo čekali. Zajedno smo stvarali, razgovarali, glumili i recitovali odlomke iz „Romea i Julije“. Predložila sam da u narednom periodu radimo i na pozorišnim tekstovima, kako bismo na nekoj od narednih manifestacija predstavili njihov talenat. Oni zaista mogu mnogo. Tivat doživljavam kao otvorenu, slobodnu i inovativnu sredinu. Vjerujem da ovdje postoji veliki prostor da se kroz umjetnost još više predstavi rad korisnika i njihov kreativni potencijal“, rekla je Otašević.

Ona je naglasila koliko je važno da osobe sa invaliditetom budu aktivni učesnici umjetničkih projekata. „To mi je najvažnije. Klara Radonjić i ja već sedam godina upravo se time bavimo. Umjetnost je prostor slobode i najbolji način da osobe sa invaliditetom budu ravnopravno uključene u društvo. Napretka ima i to nas raduje, ali promjene dolaze sporo. Upravo zato vjerujem da umjetnost može biti jedan od najvažnijih alata za inkluziju“, dodala je.

„Put u njihovim cipelama“ nosi snažnu poruku empatije. „Kao glumica, svaki put kada radim novu predstavu ulazim u život nekog drugog čovjeka. To ne znači da treba da vidimo samo nečije teškoće. Naprotiv, treba da otkrijemo ljepotu koju ta osoba nosi u sebi. Nažalost, često smo skloni da primjećujemo samo mane i nedostatke. Vrijeme je da više pažnje posvetimo ljudskim vrlinama, talentima i unutrašnjoj ljepoti. Vrijeme je da prestanemo da postavljamo barijere, da osuđujemo i pokazujemo prstom. Promjene postoje, ali bih voljela da dolaze mnogo brže“, naglasila je Otašević.

Otašević je takođe govorila o svojoj inkluzivnoj predstavi „Fleka“ koja snažno govori o prihvatanju različitosti. „Fleka“ mnogo znači cijeloj ekipi. Poslije godina rada uspjeli smo da ostvarimo ono što smo željeli – da publika izađe iz sale duboko dirnuta. Mnogi nam kažu da su doživjeli pravu katarzu. Predstava nije posvećena samo osobama sa invaliditetom. Ona govori o svima koji su se nekada osjećali manje vrijednim, odbačenim ili povrijeđenim. „Svi mi nosimo svoje fleke. Neke bole, neke mole, neke sijaju. Ako se sretnemo u različitosti, postajemo jači“, izjavila je.

Na sceni igraju slabovide djevojke Sofija Ivanović i Katarina Cerović. Otašević je istakla kako je tekao zajednički proces rada: „Bio je veoma zahtjevan, ali ne zbog njih. Najteže je bilo pronaći pravi način da ispričamo priču. Zahtjevno je bilo svima – i Sofiji, i Katarini, i mladom Nikoli, koji u predstavi igra nasilnika, iako je privatno potpuno drugačija osoba. Zajedno smo tražili suštinu priče i vjerujem da smo uspjeli da prenesemo snažnu emociju. Voljela bih da predstava zaigra u što više gradova. U pregovorima smo sa Centrom za kulturu Tivat i iskreno se nadam da ćemo se na jesen predstaviti i tivatskoj publici“, poručila je.

Ona je zaključila da pozorište može da mijenja društvo i ruši predrasude, ali da je potrebna snažnija institucionalna podrška. „Imate zaista divan tim. Vidi se koliko rade, koliko putuju i koliko su posvećeni korisnicima. Iskreno im želim da u budućnosti dobiju veći prostor, jer ga zaslužuju. Rad sa korisnicima različitih uzrasta zahtijeva bolje uslove, a oni uprkos svemu postižu izvanredne rezultate. Svako od nas može dati doprinos na svoj način. Važno je da ne prestanemo da govorimo o inkluziji i da ne zaboravljamo koliko su empatija, razumijevanje i prihvatanje različitosti važni. Na kraju, želim da postavim jedno pitanje koje je ujedno i poruka naše predstave: Ko je zapravo fleka ovog društva – osoba koja je drugačija ili nešto sasvim drugo?“, zaključila je Otašević.