Dijete pod traumom nije vijest za senzaciju

Poslije seksualnog nasilja najveća opasnost za dijete nekada više nije počinilac, već reakcije odraslih. Dijana Popović-Gavranović govori o tome kako porodica, mediji i društvene mreže, vođeni željom da pomognu ili se bore za pravdu, mogu nesvjesno postati mjesto nove viktimizacije, ali i kako svako od nas može pomoći da se dijete vrati normalnom životu.

Za dijete koje je preživjelo seksualno nasilje, hapšenje osumnjičenog ne znači kraj traume. Tada često počinje druga, jednako teška borba – sa reakcijama okoline, nepromišljenim objavama na društvenim mrežama, komentarima javnosti, medijskim izvještavanjem i pokušajima odraslih da pravdu traže pred očima cijele javnosti. Posljednjih dana crnogorska javnost svjedoči upravo takvoj situaciji. Slučaj seksualnog nasilja nad maloljetnicom prerastao je okvire krivične istrage i postao tema društvenih mreža. Objavljivani su emotivni apeli, pozivi na osvetu, a u javnom prostoru pojavio se i video-snimak djevojčice čije je lice prikriveno, ali glas nije izmijenjen. Broj pregleda i lajkova za pozive na obračun sa osumnjičenim mnogi su doživjeli kao izraz borbe za pravdu.

Međutim, načelnica Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva Dijana Popović-Gavranović, koja godinama radi sa maloljetnim žrtvama najtežih krivičnih djela, upozorava da upravo tada dijete može postati žrtva drugi put. – Neadekvatna objava na društvenim mrežama ili u medijima pospješuju tercijarnu viktimizaciju i osujećuju oporavak žrtve – kazala je. Objašnjava da dijete ne prestaje da bude žrtva onog trenutka kada nasilje prestane, već da tek tada počinje pokušaj da ponovo izgradi osjećaj sigurnosti, povjerenja i normalnog života.

– Trauma se često ponovno proživljava kroz iznenadna, kratka, nenamjerna, živa traumatska sjećanja u budnom stanju i/ili se u snu ponovo proživljava događaj, sa istim intenzivnim, bolnim osjećanjima kao u trenutku opasnog napada, što se dešava i kod svakog razgovora o doživljenom neprijatnom iskustvu, uključujući i kontakt sa onlajn portalima i društvenim mrežama koje sadrže neprimjerene detalje tog događaja. To izaziva retraumatizaciju, a intenzitet sjećanja može biti toliko snažan da osoba ,,vidi“ događaj pred svojim očima ili misli da ponovo doživljava napad – pojašnjava Popović-Gavranović.

Jedna od najčešćih zabluda jeste uvjerenje da je identitet djeteta zaštićen ako se zamagli lice ili ne objavi njegovo ime. Popović-Gavranović upozorava da to nije dovoljno, jer glas, škola, mjesto stanovanja, članovi porodice ili detalji događaja često omogućavaju da dijete bude prepoznato, naročito u manjim sredinama. – Čak i kada se zamagli ili prekrije lice djeteta o kojem se izvještava, to je nepotpuna anonimizacija i ostavlja mogućnost da osobe iz bliže okoline prepoznaju lik na slici, glas na audio-video zapisu – kaže ona.

Za razliku od vremena kada su novinski članci ostajali u arhivama, internet gotovo nikada ne zaboravlja. Zato posljedice jedne nepromišljene objave mogu pratiti dijete godinama nakon završetka krivičnog postupka. – Internet trajno onemogućava zaborav jednom iznijetih medijskih članaka i komentara na društvenim mrežama. Onemogućen je i oporavak žrtve jer svaki ponovni kontakt sa objavljenim sadržajima o događaju zlostavljanja ponovo aktivira djetetovu traumu sa nesagledivim posljedicama – upozorava Popović-Gavranović.

Dodaje da ponavljajuće medijske objave mogu dovesti do toga da dijete bude trajno određeno isključivo kroz nasilje koje je preživjelo. – To predstavlja tercijalnu viktimizaciju, koju pospješuju neadekvatne, ponavljajuće, obilježavajuće medijske objave koje fiksiraju identitet djeteta kao žrtve u javnom prostoru, što čini dugoročne negativne posljedice koje, pored žrtve koja time doživljava teške napade na ličnost, trpe porodica, šira sredina same žrtve i globalna zajednica – navodi ona.

Umjesto da bude učenik, prijatelj, sportista ili nečije dijete, upozorava sagovornica Pobjede, ono u očima javnosti postaje ,,ono dijete iz slučaja“. Upravo to je, kaže, ono što društvo mora spriječiti. Kada dijete prvi put kaže da je preživjelo seksualno nasilje, porodici se u jednom trenutku promijeni cijeli život. Strah, nevjerica, bijes i potreba da zaštite dijete prirodna su reakcija svakog roditelja ili bliskog člana porodice. Upravo tada nastaju greške koje, iako učinjene iz ljubavi, mogu dodatno povrijediti dijete.

– Otkrivanje zlostavljanja za dijete predstavlja teško emocionalno iskustvo. Kada dijete odluči da progovori, ono testira sigurnost svog okruženja pa dozira svoje kazivanje. Zbog toga nekad traži pomoć vršnjaka, nekad u onlajn svijetu. Prva reakcija osobe kojoj se dijete povjeri može odrediti tok daljeg razotkrivanja, djetetovog oporavka i njegovu spremnost da sarađuje sa institucijama koje ga štite – pojašnjava Popović-Gavranović.

Dijete pažljivo posmatra reakciju odrasle osobe kojoj se povjerilo. Izraz lica, ton glasa, nevjerica, panika ili bijes često govore više od riječi. – Ako je dijete u otporu da priča ili ako mijenja ili povuče iskaz ili negira zlostavljanje to uobičajeno znači da je razotkivanje izazvalo intenzivne promjene, stres i haos u životu djeteta i njegove porodice, da ono s tim ne može da izađe na kraj, a ne da je lagalo kad je prijavljivalo – ističe Popović-Gavranović.

Koliko god roditeljima bilo teško da kontrolišu emocije, upravo je to jedan od najvažnijih uslova da dijete nastavi da govori. – Djeca su izuzetno osjetljiva na emocionalno stanje svojih roditelja. Ako vide da se roditelj emocionalno slomio, dijete će se povući, početi da skriva svoja osjećanja kako bi zaštitilo roditelja. Zbog toga je važno ostati miran i pun razumijevanja, kontrolisati svoje emocije, pažljivo slušati dijete, postavljati malo uopštenih pitanja, ne insistirati na odgovorima, posebno ne na detaljima zlostavljanja, jer to dodatno traumatizira dijete – kaže ona.

Prema njenim riječima, djetetu tada najviše znače jednostavne poruke podrške. – U redu je reći djetetu – tužna sam i ljuta kada odrasli ljudi povrijede djecu, isto tako se osjeća i povrijeđeno dijete, za takve stvari odgovorni su odrasli, djeca nisu kriva, žao mi je što ti se to desilo, znam ljude koji će pomoći da budeš sigurna i da počneš da se osjećaš bolje – ukazuje sagovornica Pobjede.

Najveća greška počinje onog trenutka kada porodica pokuša da sama utvrdi što se dogodilo. U želji da sazna istinu, dijete se iznova vraća traumatičnom događaju, prepričava ga različitim članovima porodice i odgovara na ista pitanja. – Nakon razotkrivanja zlostavljanja, roditelj nekada započne ponavljajuće ispitivanje djeteta, u nevjerici da se tako nešto moglo desiti, umjesto da odmah vjeruje, sluša i omogući djetetu spontano kazivanje, bez postavljanja puno dodatnih ili navodećih pitanja, posebno bez ponavljajućih ispitivanja jer to dovodi do retraumatizacije i reviktimizacije i kontaminira dječja sjećanja – navodi Popović-Gavranović.

Jedino što roditelj treba da uradi jeste da sasluša dijete, zabilježi ono što je spontano ispričalo i odmah se obrati policiji, centru za socijalni rad ili državnom tužilaštvu. – Ako roditelj posumnja na zlostavljanje, jedini ispravni i bezbjedni put je traženje stručne pomoći, umjesto da sam ili uz pomoć drugih članova porodice sprovodi istragu. Kada dijete više puta ponavlja priču roditelju, drugim članovima porodice, ima doživljaj da mu se ne vjeruje, originalni detalji događaja se gube iz sjećanja, dolazi do upliva sadržaja koji su druge osobe izgovarale tokom ispitivanja djeteta – upozorava sagovornica Pobjede.

Posljedice takvog postupanja mogu biti mnogo ozbiljnije nego što porodica u tom trenutku pretpostavlja. – Preuzimajući ulogu ispitivača i sprovođenjem istrage roditelj nanosi psihološku štetu djetetu, ugrožava krivični postupak, nekad i trajno onemogućava da se u kontrolisanim uslovima, pred pravosudnim institucijama sazna stvarna istina – ističe Popović-Gavranović.

Da bi se izbjeglo da dijete više puta proživljava traumu, danas se u Crnoj Gori primjenjuje model saslušanja prilagođen maloljetnim žrtvama. – Kako bi se izbjeglo da dijete više puta proživljava traumu pred različitim organima, primjenjuje se standard dobre prakse, da se maloljetna žrtva saslušava samo jednom, u državnom tužilaštvu, u posebnoj prostoriji, uz pomoć stručnog lica iz Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva – kazala je ona.

Popović-Gavranović objašnjava da dijete ne sjedi nasuprot tužiocu niti odgovara na pitanja u sudnici. Razgovor vodi stručno lice u prostoru prilagođenom njegovom uzrastu, dok državni tužilac i ostali učesnici postupka razgovor prate iz druge prostorije putem audio-vizuelne veze. – Dijete nema direktni kontakt sa državnim tužiocem za maloljetnike ni sa drugim licima iz druge prostorije. Ono je u prostoriji sa stručnim licem iz Stručne službe, ne vidi drugu prostoriju i ne čuje pitanja koje državni tužilac za maloljetnike postavlja iz druge prostorije – pojašnjava sagovornica Pobjede.

Takav način rada nije uveden da bi se postupak pojednostavio za institucije, već da bi se zaštitilo dijete. – Ovo je za djecu najprimjereniji, zaštićujući i povjerljiv postupak, koji im obezbjeđuje dodatnu sigurnost, smanjuje na najmanju moguću mjeru sekundarnu viktimizaciju, čuva njihovo mentalno zdravlje, samopoštovanje i samopouzdanje, a time i dobijanje najboljeg mogućeg dokaza putem svjedočenja djeteta – navodi Popović-Gavranović.

Kada se završi posao policije, tužilaštva i suda, ne završava se i oporavak djeteta. Tada počinje jednako važan posao porodice, škole i cijelog okruženja koje treba da mu pomogne da ponovo stekne osjećaj sigurnosti.