Paula Petričević: Delirijum upotrebljivih podjela

U ustajaloj revizionističkoj „poslanici“, Mandić, nakon što rehabilituje manje poznatog kolaboratora koji se ipak pridružio okupatorima nakon gušenja opštenarodnog ustanka 1941. u kom je učestvovao, kaže: „Osudimo i ostavimo totalitarne ideologije u prošlosti“. A ja vas molim da obratite pažnju na množinu koju koristi. Citiraću jednog dragog prijatelja koji kaže – kad god mi neko pomene dva totalitarizma, odmah znam koji mu je miliji.

MONITOR: Prošao je još jedan 13. jul. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju njeno antifašističko nasljeđe?

PETRIČEVIĆ: I dalje u delirijumu programski izazvanom i kontrolisanom putem njenih vrlo funkcionalnih i upotrebljivih podjela, održavanih u stanju minimalne pristojnosti. Tu i tamo – pretuče se po koji novinar ili novinarka, smakne se po koje bezbjednosno interesantno lice, časkom se u bescijenje rasproda sve što je ostalo od pomorstva, objavi se 50 m prepiske među kriminalcima, naspu se stotine hiljada kubika kao bi se nepovratno izmijenila fizionomija područja u bafer zoni UNESCO-a, prebije se poneko dijete na ivici školskog dvorišta i pijaćom se vodom navodnjavaju golf tereni dok hiljade primoraca plaćaju more na špinama. Ali to se dešava kada nećete da učite – vuku vas kao marvu za afektirane rogove. Trinaesti jul u dvije istorijske iteracije predstavlja čvorne tačke artikulacije crnogorskog političkog subjektiviteta. Tu nema nikakve racionalne sumnje. Istorijske činjenice nisu ni nedostupne niti sporne, bez obzira na jeftine političke spinove koji nastoje da dominiraju medijskim prostorom. Odbijanje da se misli ide ruku pod ruku sa potrebom da se svrstava u neki identitetski obor. Nije kritičko mišljenje samo sebi cilj, ono je preduslov slobode. Ne možete kritički misliti donekle, pa tu stati, to činite neprestano, i onda kad boli, i onda kada su u pitanju „vaši“ – i posebno tada, jer vam je tu najveća odgovornost.

MONITOR: Kako vidite izjavu predsjednika parlamenta Andrije Mandića – „antifašizam uvijek i svuda, totalitarizam nikada više ”?

PETRIČEVIĆ: Kao još jednu od dobro promišljenih logičkih grešaka koje u kontinuitetu štancuje u višegodišnjem projektu EU rebrendiranja imidža četničkog vojvode. U toj istoj ustajaloj revizionističkoj „poslanici“, Mandić, nakon što rehabilituje manje poznatog kolaboratora koji se ipak pridružio okupatorima nakon gušenja opštenarodnog ustanka 1941. u kom je učestvovao, kaže: „Osudimo i ostavimo totalitarne ideologije u prošlosti“. Obratite pažnju na množinu koju koristi. Citiraću jednog dragog prijatelja koji kaže – kad god mi neko pomene dva totalitarizma – odmah znam koji mu je miliji. Istorijski revizionizam čiji je Mandić jedan od glavnih protagonista u Crnoj Gori, notorno je nepošten i on ne može bez razilaženja između riječi i djela, očitih laži i svjesne upotrebe logičkih grešaka, a kao omiljene koristi zamjenu teza, tu quoque, crvenu haringu, argumentum ad hominem, itd. Zanimljivo bi bilo analizirati govore crnogorskih političara sa ovog aspekta. Mi na najvažnijim javnim funkcijama u zemlji – imamo u eristici izvježbane trolove. Profesionalne skretače pažnje. Neki od njih se povremeno presvuku, poput vuka u Crvenkapici, a neki dosljedno ostaju odani svojoj šifri. Ali ogromna većina tih ljudi ne radi u javnom interesu. U najboljem slučaju, dijelom i povremeno rade za pratikularne interese onih koji su ih doveli na vlast i na njoj održavaju, ali interesi samo njihovih – bilo finansijera bilo birača – nisu javni interes. Možda bi Aristotela valjalo početi izučavati u osnovnim školama. Glavno pitanje koje Aristotel u svojoj politici postavlja kako bi razlikovao dobre od loših političkih ustrojstava nije samo – ko vlada, već – u čijem interesu vlada?

MONITOR: Dok govore o antifašizmu, kadrovi vlasti promijenili su ime biblioteke Radosav Ljumović?

PETRIČEVIĆ: Jesu, promijenili su, ali je pitanje koliko je ta odluka održiva i pravno valjana. Nadam se da će dobiti po prstima i da će samovolji ostrašćenih nacionalista, neznalica i štetočina doći kraj. Imajući u vidu ko sjedi u Savjetu narodne biblioteke, skoro pa smiješnoj karikaturi sastava jedne od najznačajnijih institucija kulture glavnog grada, ova odluka ne iznenađuje, a opet sam bila u čudu kada sam čula za taj „podvig“ jurišnika na simboličko nasljeđe i identitet društva koje s predumišljajem razaraju. Tačno se bojim momenta kada bih se mogla prestati čuditi – kada razlika imeđu umnog i stvarnog postane toliko nepovratno moćna da se mora prihvatiti „nova normalnost“ suludog. Zato, iako vidim kako i koliko institucije i procedure (ne) funkcionišu i dalje odlučujem da vjerujem u njih, jer je prihvatiti ili priznati da više ne vjerujemo u njih, priznanje da ne vjerujemo u vladavinu prava i demokratiju koje počivaju na racionalnim i pravičnim procedurama. Ali, kao što Jozef K. najbolje zna, ova vjera može biti fatalna. Namjerna naivnost i sama je dvosjekli mač – može pomoći da preživimo odsustvo pravednosti i racionalnosti koje tretiramo kao privremeno, istovremeno nas odvodeći na gubilište.

MONITOR: Prošao je i još jedan 11. jul. Iako je Crna Gora usvojila Rezoluciju UN o Srebrenici, vlast nije ustanovila redovno obilježavanje sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici. Zašto?

PETRIČEVIĆ: Uzmemo li Okamovu oštricu prihvatićemo najjednostavniji i vjerovatno najistinitiji odgovor – zato što u Skupštini ne sjedi dovoljan broj ljudi koji genocid u Srebrenici smatraju genocidom i istovremeno razumiju koju vrstu istorijske odgovornosti ta kvalifikacija stavlja pred njih.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

PETRIČEVIĆ: Dragan Markovina je nakon prebijanja Vladimira Arsenijavića u Beogradu, uoči komemoracije žrtvama Srebrenice, rekao da je proces suočavanja sa prošlošću, posebno u Srbiji – naprosto propao – i da je to činjenica koju moramo prihvatiti. Nažalost, slažem se. Ali, istovremeno, to je ona ista Srbija u kojoj sam kao studentkinja, ili preciznije – kao aktivistkinja tokom studija – učila o tome što je suočavanje sa prošlošću i zašto je ono neophodno. Nisam to učila u državnim institucijama na kojima sam se školovala, učila sam od aktivistkinja Žena u crnom. To nije izolovan slučaj Srbije. Ovaj proces svuda vodi civilni sektor koji se ne plaši bavljenja temama sa kojima se sigurno gube izbori u postkonfliktnim društvima. Kada sam se vratila u Crnu Goru, i dalje sam učila i radila sa organizacijama civilnog društva, sa Animom – Centrom za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora, Bona Fide iz Pljevalja, Centrom za građansko obrazovanje, Akcijom za ljudska prava… To su organizacije koje nisu čekale ni državu ni EU da postave prioritete za društvo u kome djeluju, već su iz vlastite građanske odgovornosti tražile tranzicionu pravdu, pravdu za žrtve, odgovornost počinilaca i znanje zajednice – smatrajući da zajednica mora znati zašto su i koji zločini počinjeni u njeno ime i jasno se postaviti spram toga. Voljela bih kada bih mogla da prestanem da dajem jedan te isti intervju godinama. Osjećam dužnost i čini se da vrijedi ponavljati isto kada se odgovara na iste napade, podmetačine i spinove, ali… Ko to više čita? Ko uopšte čita? Ili možda još interesantnije pitanje – u čemu se sastoji odgovornost onih koji čitaju u odnosu na zajednice kojima pripadaju?

MONITOR: Prošlost je i tema ovogodišnje Pjace od filozofa u Kotoru.

PETRIČEVIĆ: Kada sam prošlog septembra učestvovala na panelu u organizaciji CGO-a pod nazivom Devedesete – od nepristajanja do otpora jedna od sagovornica, izvanredno važna istoričarka Dubravka Stojanović, kazala je da je na ovim prostorima prošlost neizvjesnija od budućnosti. Ta mi je misao odzvanjala u glavi dok nisam predložila direktoru KotorArta Ratimiru Martinoviću da tema ovogodišnje Pjace od filozofa bude „Što se dešava sa našom prošlošću?“, što je prihvatio. Razgovori ovogodišnjeg izdanja Pjace od filozofa biće centrirani oko vremenitosti – temeljne odrednice i strukture ljudskog postojanja i načinima na koje možemo koncipirati vlastitu i kolektivnu povijesnost. U panel diskusiji: Vrijeme prošlosti – Sukobljene politike sjećanja učestvovaće Dragan Prole, filozof iz Novog Sada, kao i dva istoričara – Hrvoje Klasić iz Zagreba i Milivoj Bešlin iz Beograda. Prve večeri govorićemo o prošlosti kao dinamičnoj i nesigurnoj pretpostavci – kako sadašnjosti, tako i budućnosti – o „ekspanziji sjećanja“ i rizicima koje nabujale selektivne i nerefleksivnere-interpretacije prošlosti mogu imati za zajednice njima oblikovane. Ovo nameće pitanje o odnosu između istorije i sjećanja – jesu li to segmenti jedinstvenog procesa ili raznorodne, pa čak i suprotstavljene strukture? Bezmalo deceniju dugo divljačko ratovanje na prostorima koji su se nekada zvali jugoslovenskim bilo je nemoguće bez pretvaranja prošlosti u oružje i pretapanja njenih reinterpretacija u olovo. I danas, više od tri decenije kasnije, politička monetizacija prošlosti ne gubi na snazi, hipnotičkoj uvjerljivosti ili kapacitetu za mobilizaciju mržnje i nasilja. U okviru drugog panela: Prostor prošlosti – Rizici muzealizacije nasljeđa razgovaraćemo sa Predragom Krstićem, filozofom iz Beograda, Tatjanom Koprivicom, istoričarkom umjetnosti iz Podgorice i Stevanom Kordićem, matematičarem i fotografom iz Kotora, o tome kako brinuti o vlastitoj povijesnosti, kako razumjeti nasljeđe i na koji se način starati o njemu? Može li se i kako sačuvati ne samo forma, već i život nasljeđa, posebno u eri notorne komodifikacije? Koliko su sadašnjici prisne i u njoj prisutne, smislene i važne tradirane forme i artefakti koje smo arhivirali po muzejima i postavili na razglednice? Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora je u tom smislu posebno instruktivno, jer njegova ugroženost na UNESCO-voj listi svjetske baštine čini posebno urgentnim.