Bjeković upozorava na opasnosti virtuelnog nasilja i govora mržnje

U Crnoj Gori se i dalje suočavamo sa ozbiljnim izazovima kada je u pitanju zaštita ljudskih prava, posebno u kontekstu virtuelnog nasilja i govora mržnje. Siniša Bjeković, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, upozorava da se nasilje među djecom često relativizuje, dok institucije često ćute na zahtjeve građana. Ignorisanje preporuka Ombudsmana urušava sistem ljudskih prava i otežava građanima da zaštite svoja prava.

Bjeković ističe da se iza pojedinačnih pritužbi često kriju dublji sistemski problemi, uključujući izostanak odgovornosti u javnoj upravi. Nasilje među djecom se nerijetko svodi na 'maloljetnički incident', što zahtijeva odlučan odgovor različitih institucija, uključujući škole, centre za socijalni rad, policiju i pravosuđe.

Govor mržnje se sa portala i društvenih mreža sve snažnije preliva u stvarni život, a posebno pogađa žene, manjine i druge ranjive grupe. U intervjuu za “Vijesti”, Bjeković govori o slabostima sistema zaštite ljudskih prava i o tome zašto ignorisanje preporuka Ombudsmana urušava samu ideju pravne države.

Prema njegovim riječima, najveći broj pritužbi se odnosi na nedostatak povratne informacije od organa vlasti, kao i na dugotrajne postupke pred institucijama. Često se dešava da se donošenje odluka ponavlja, što sprječava efikasno rješavanje problema i iznošenje predmeta na sud.

U vezi sa vršnjačkim nasiljem, Bjeković napominje da se slučajevi često otkrivaju tek kada ih objave mediji. On smatra da je pojam vršnjačkog nasilja veoma širok i obuhvata različite oblike nasilja, a obrazovne institucije često nisu dovoljno upoznate sa potrebnim procedurama.

Osim toga, postoji otpor unutar obrazovnih institucija kada je u pitanju procesuiranje nasilja, a nasilje se često minimizira kao 'maloljetnički incident'. Bjeković naglašava da ovakvo ponašanje stvara prostor za eskalaciju nasilja i šalje pogrešnu poruku da ova pojava nije kažnjiva.

U slučajevima nasilja među djecom, odgovornost se prepliće između porodice, škole, sistema socijalne zaštite i policije. Bjeković ukazuje na to da se često gubi kontinuitet zaštite djeteta zbog različitog poimanja devijantnog ponašanja i relativizacije odgovornosti.

Što se tiče izvještavanja medija o slučajevima nasilja, Bjeković ističe da je potrebno zaštititi identitet žrtava i spriječiti dodatnu viktimizaciju. Govor mržnje, uvrede i pozivi na nasilje u javnom prostoru, uključujući društvene mreže, postaju sve prisutniji i prelijevaju se u stvarni život.

Bjeković naglašava da je potrebno obezbijediti ozbiljnu i pravovremenu reakciju na takve pojave, uključujući krivično gonjenje. Ističe da se sloboda govora ne može koristiti kao izgovor za izbjegavanje odgovornosti za govora mržnje.

Na kraju, Bjeković naglašava da se mora raditi na poboljšanju sistema ljudskih prava, kako bi se osiguralo da se preporuke Ombudsmana zaista sprovode, a ne samo formalno primaju k znanju. On smatra da je potrebno pooštriti odgovornost onih koji ignoriraju zahtjeve za zaštitu ljudskih prava.