Porodica Rakočević čuva tehniku zlatoveza kroz generacije

U porodičnoj radionici Vesne Rakočević, zlatna nit povezuje generacije, sjećanja i identitet. Svaki ubod iglom nosi priču dugu gotovo pola vijeka, koja je počela ljubavlju prema fotografiji i narodnoj nošnji, a prerasla u misiju očuvanja jednog od najprepoznatljivijih simbola crnogorske kulturne baštine - zlatoveza.

Priča porodice Rakočević počinje još sedamdesetih godina prošlog vijeka, od Vesninog oca Batrića Baća Rakočevića i njegove ljubavi prema fotografiji i istoriji Bijelog Polja. Njegova supruga, Radmila - Mika, dijelila je tu ljubav i imala dar za šivenje. Kada su otišli na Cetinje i vidjeli vezove iz muzeja kralja Nikole, napravili su prve mustre i tako, gotovo slučajno, foto-objektiv se pretvorio u iglu i zlatni konac.

Rakočević je počela razgovor za “Vijesti” o onome čemu su se tri generacije njene familije posvetile - tehnici zlatoveza, ukrašavanja tkanine zlatnim ili srebrnim nitima (koje se zovu srma), vrlo starom i skupom zanatu koji se koristi za ukrašavanje narodnih nošnji i, između ostalog, kraljevske odjeće. Ta tehnika koja iziskuje strpljenje, vrsne vještine i pažnju u Crnoj Gori je zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro.

Njeni roditelji su prikupljali arhivu fotografija koje su činili portreti starih Crnogoraca u narodnim nošnjama. Iako je njena majka dijelila suprugovo interesovanje za fotografiju, njena primarna strast bila je šivenje. U početku su to bile suknje i manji odjevni komadi, jer je falilo i ideja i materijala. Baćo je, putujući svijetom, donosio neobične poklone - lijepe i rijetke materijale, a jednom prilikom iz Češke donosi časopis “Burda”, što je bio prvi modni časopis u Bijelom Polju, sa krojevima i šnitovima. Mika je tada počela da razvija svoj talenat, a Baćo, svjestan njenih mogućnosti, odlazi s njom na Cetinje kako bi napravili fotografije djelova nošnje koje do tada nisu imali, iz čega će se izroditi prve mustre.

Nedugo nakon toga, osnovana je prva terzijska radionica koja okuplja puno žena pod nazivom Domaća radinost “Rakočević”. Ta porodična ideja danas je življa nego ikad, a posebno nakon što su radionicu iz Bijelog Polja preselili u Podgoricu, gdje su otvorili vrata radionice “Zlatni vez” u kojoj se proizvode svi djelovi nošnje, protokolarni pokloni, grbovi i zastave, pojasevi, narukvice… Rakočević je kazala da je ovu tehniku očuvala jer je inspiriše da čuva nešto što je veće od nje same - vještinu koju su generacije prije nas gradile vjekovima.

Želja da se taj glas širi dolazi iz osjećaja odgovornosti i pitanja ako mi ne pričamo tu priču, ko će? Drevna tehnika zlatoveza stara je više od dvije hiljade godina, a svijetom je putovala iz Persije i Vizantije, sve dok nije stigla i u Evropu zahvaljujući vizantijskom uticaju.

Dosad su u “Zlatnom vezu” napravili svaku nošnju u Crnoj Gori, ali i brojne narodne nošnje u regionu - po originalnim uzorcima, ručno i na način na koji se to vjekovima radilo. Rakočević pojašnjava da je crnogorska narodna nošnja zapravo svečana nošnja, koja se nosila na dvoru, ali da svaki dio Crne Gore ima svoju nošnju, a oni su uspješno izradili svaku od njih, s potpunom autentičnošću.

Crnogorska dvorska svečana nošnja je svoj današnji finalni oblik dobila tokom vladavine Petrovića, kako u dijelu oblika i kombinacija odjevnih predmeta tako i u vrsti i bojama materijala. Proces izrade traje šest mjeseci i ne može se požuriti. Zbog toga imaju mogućnost da naprave samo par godišnje, a posebno ih raduje to što su nedavno iz njihove radionice izašle nesvakidašnje nošnje za Bokeljsku mornaricu, rađene po autentičnim primjercima starim više vjekova.

Kao važno u procesu izrade navode i pripremanje zlatnog konca, koji na prvi pogled djeluje jednostavan i spreman za upotrebu, ali zapravo prolazi kroz cijeli proces pripreme. Od prvobitne niti zlatne srme premotava se na više slojeva i upreda, a najduži i najteži dio je sam vez zlatnom srmom, sve ručno, iglom i koncem, po šemi.

U njihovoj radionici godinama su temeljno istraživali svaki detalj crnogorskih i regionalnih nošnji i posjeduju jednu od najvećih arhiva fotografija i mustri originalnih dijelova i detalja svih nošnji. U “Zlatnom vezu” su posebno ponosni na činjenicu da je svaki njihov rad ručni, jer je upravo zlatovez ono što nošnju čini dragocjenom, a on mora biti ručno izrađen.

“Izuzetno raskošna, elegantnog kroja, smjelih kombinacija boja, s bogatim zlatovezom, naša nošnja spada u jedne od najljepših u Evropi. Motivi veza na našoj nošnji su uglavnom floralni, a nekad se mogu naći i slike biljaka koje rastu na ovim prostorima. Učestali motivi su vinova loza i djetelina”, pojasnila je Rakočević.

Zlatovez je u porodici Rakočević, kao i u Crnoj Gori, opstao zahvaljujući ženama, a Rakočević ističe da je terzijski zanat nekad bio muški posao, dok žene nijesu imale ni pravo da ga uče. “Danas je gotovo obrnuto - u našoj radionici majstori su žene, i ponosna sam što je nekoliko njih, prošavši kroz naše ruke, otvorilo i sopstveni posao. Mislim da su Crnogorke tihe čuvarke ove baštine, kroz strpljenje i upornost prenose znanje koje bi se lako izgubilo da nije njih”, naglašava Rakočević.

Treća generacija njene porodice već je uključena u posao, jer je njena kćer Jelena odrasla u radionici. Rakočević kaže da su joj konac i igla bili igračke prije nego što su postali zanat. Danas je zadužena za pripremu zlatnog konca, a to znanje je dobila direktno, iz ruke u ruku. “To je za mene najvažnije, jer zlatni vez nije nešto što se može naučiti iz knjige, mora se prenijeti dok se radi, iz generacije u generaciju”, ističe ona.

Na pitanje koliko je teško ostati vjeran originalnim tehnikama, a istovremeno odgovoriti zahtjevima savremenog tržišta, Rakočević odgovara da nije lako, ali za njih to nije ni pitanje izbora. “Tehnika i materijali ostaju isti kao i prije vijeka - ručni rad, prirodne tkanine, stare mustre. Ono što se mijenja jeste oblik u kojem se zlatni vez pojavljuje: nekad je to cijela nošnja, nekad ešarpa, poklon protokola, ili detalj na modnoj reviji”, poručila je.

Radovi radionice “Zlatni vez” su od narodne nošnje stigli do modnih revija i savremenih aksesoara. Rakočević kaže da je granica između mode i autentičnosti jasna - sama tehnika i osnovni ornamenti moraju ostati potpuno autentični. “Ali oblik u kojem se zlatni vez pojavljuje može i treba da se modernizuje, bilo da je to narukvica, torba ili detalj na haljini za modnu reviju. Moda nam otvara vrata da zlatni vez upoznaju i oni koji možda nikad ne bi obukli narodnu nošnju, i to je dobro sve dok se poštuje suština zanata”, kazala je.

Ona je optimistična da će originalna tehnika biti sačuvana, da joj ne prijeti nestanak, jer je skoro pedeset godina rada uči da dok postoji makar jedna porodica ili radionica spremna da uči i prenosi znanje, zanat će istrajati. Ono što vidi kao izazov je da mladi danas imaju manje strpljenja za ovako spor, ručni rad. Zato misli da je važno da ga čuvamo “jer zlatni vez nije samo zanat, on je dio našeg identiteta, priča o tome ko smo bili i ko smo danas, i ta priča zaslužuje da se ispriča i sljedećim generacijama”.