Riječi su vukovi: Šale koje povređuju i njihova stvarna značenja

„Ne šali se čudo / sakrilo si nož pod maramu“ — Vasko Popa, „Vrati mi moje krpice“. Neke riječi brzo povrijede, a neke dođu prekasno, ostavljajući za sobom naknadnu pamet ili naknadnu podlost. Jedna takva fraza ima veoma raširenu, takoreći svakodnevnu upotrebu: „Samo sam se šalio”.

Uvreda je već izgovorena, riječ je već pronašla put do onoga što je u čovjeku najosjetljivije, pecnula srce, načela dostojanstvo, a onda se pravimo kao da se ništa nije dogodilo, ili, što je još gore, ponavljamo rečenicu koja bi navodno trebalo da popravi prvu: „Nemoj tako. Samo sam se šalio“. Ne čujemo, dakle, ono jednostavno ljudsko „izvini“, jer to nije kajanje, niti naknadno ublažavanje štete. To je druga faza iste uvrede. Ublažava se eventualno odgovornost, ali, dabome, nije dovoljno promijeniti žanr pa da se promijeni i značenje.

U toj maloj jezičkoj alhemiji događa se nešto mnogo ozbiljnije, jer krivac neprimjetno prelazi na drugu stranu razgovora. Odjednom više nije problem onaj koji je povrijedio, već onaj koji je uvredu ozbiljno shvatio. Ispada da je pretjerano osjetljiv, da nema smisla za humor, da je previše nježan za grubost svijeta. Tako se onaj koji je prvi zadao udarac, bez mnogo napora, preoblači u sudiju tuđe reakcije.

Ta strategija, makar bila i nesvjesna, nije nova. Stara je koliko i ljudska želja da se povrijedi, a da se za to ne plati nikakva cijena; da se odgovornost pretvori u nesporazum, u komunikativni šum, a grubost u duhovitost. Otuda bi frazu „samo sam se šalio“ možda trebalo da razumijevamo sasvim doslovno: kao grubost post festum, jer to jeste nastojanje da se već nanesena povreda naknadno poništi promjenom tona.

Međutim, riječi imaju svoje poštenje. Riječi su kao vukovi, one ne mijenjaju svoju ćud samo zato što im je neko naknadno dodijelio drugu funkciju. Postoji, uostalom, sasvim jednostavan kriterijum kojim se može razobličiti ova nesrazmjera između namjere i značenja izgovorene riječi: šala je uspjela samo ako se smiju oba učesnika razgovora. A ako se smije samo onaj koji je povrijedio, onda to ne može biti šala, niti znak lošeg smisla za humor. Čitava situacija se raskriva kao mali obred moći, kojim se zapravo ispituju granice tuđe izdržljivosti, možda i tuđe naivnosti.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Stav“ nisu nužno i stavovi redakcije „Portala RTNK“).