Zahvalnost i sloboda u samoći

Sviće. Kafa je spremna. Osmeh tražim po kući, ali vjerujem da će se pojaviti nakon druge šolje. Prija mi ravnodušnost prema stvarima za koje sam nekad mislila da su mi neophodne. Kao neko ko se sasvim prijatno osjeća u društvu sa samim sobom, moram da priznam da mi ipak malo ide na živce to veličanje samoće i nazovi slobode, po svaku cijenu. Slobodan možeš da budeš i sa nekim, a zarobljen i sa samim sobom. To je pitanje duha, stava i integriteta, a ne društva.

U mom selu, negdje na centru, postoji birtijica i volim da popijem kafu u njoj, tu i tamo. Još se nije dogodilo da me ista osoba dva puta posluži. Razmišljam, možda tu radi ko god želi, svi. Ne bi me čudilo da za koji mjesec i ja počnem da poslužujem zbunjene goste.

Mozak mi ovih nekoliko dana uopšte nije radio. Apsolutno odbijanje bilo kakvog organizovanja, razumijevanja, a komunikacija spala na sramotno niske grane. Emocije nekako šiljaste, žuljave. Ali, ovaj čas kao da sam se polila hladnom vodom. Stariju ženu, za susjednim stolom, zove, rekla bih, najbolja drugarica da joj kaže kako misli da joj se negdje na tijelu uhvatio krpelj, ali ne vidi dobro da li je baš krpelj ili nešto drugo, i onda su zajedničkim snagama zaključile da jeste i izvadile ga preko telefona. Ne želim da mijenjam svijet, iskustvo me naučilo da se ovdje loše mijenja samo gorim. Tu i tamo pobjegnem sebi i zahvalno shvatim da sam još tu i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih vještina.

Sposobnost da, bez griže savjesti i potrebe da bacam svoje vrijeme i energiju, odlučno propustim priliku za saradnju ili uslugu… Možda najbolja stvar koju sam uspjela da steknem ove godine. I znam da će zatvoriti “potencijalno otvorena vrata“. Ali znate šta? Dosta mi je potencijalno otvorenih vrata. Ili bilo čega drugog te prirode u životu. Trenutno sam ljubomorna samo na komšinicu Marinku koja na pitanje: „Kuda ćeš sa tim rančićem na leđima?“, kaže: „Idem da hranim guske!“

Želim da potrošim preostalo vrijeme na one koje volim i ono što volim, ne šteteći nikome i pomažući koliko mogu. I to bi bilo to od mene, nije mnogo, ali bolje ne znam. Što bi rekao čika Duško Radović: „Obećajte sebi da se danas nećete nervirati, bez obzira na to šta vam se dogodi. Pa tek ako vam se baš ništa ne dogodi, možete se zbog toga večeras malo iznervirati.“.

P.S. Da sam samo znala da je ovako lako i lijepo biti srećan, odavno bih se prepustila.