Politička suđenja, strah i ravnodušnost: Katniću pripremljena sudbina Navaljnog

Predugo traje ova farsa i mrcvarenje bivšeg glavnog specijalnog tužioca, previše moćnih ljudi je svjesno tog očiglednog nečovještva, da bi se krivica za ove bestijalnosti, ograničila samo na pomenute egzekutore i njihove asistente. Narodna izreka kaže: „Ćutanje je odobravanje”.

Ukoliko se bavite analizom političkih suđenja u diktaturama i hibridnim, autoritarnim društvima, ne tražite dokaze o krivici optuženih i osuđenih, niti se nadajte da će bilo kakvi dokazi na sudu o nevinosti optuženih promijeniti unaprijed donesenu presudu. Zato tražite povod, kontekst i cilj skrivenih ili javnih centara moći, koji su naredili pravosuđu i policiji da inkriminišu zamišljene ili stvarne protivnike vlasti, koji predstavljaju poražene ili konkurentske ideologije i režime. Cilj svakog političkog suđenja, u najmanju ruku, ima trostruke motive: osvetničke, vaspitne i propagandno-ideološke.

No, postkomunistički hibridni režimi ruskog, bjeloruskog i crnogorskog tipa, za razliku od totalitarnih režima 20. vijeka, svoje političke protivnike ne inkriminišu, hapse i osuđuju, zbog navodnih priprema oružane pobune, terorizma, veleizdaje, napada na ustavni poredak, nego ih aretiraju kao članove kriminalnih zločinačkih organizacija, te zbog zloupotrebe položaja ili korupcije. Izvanjci koji su 2016. godine pripremali puč u Crnoj Gori, odlučili su se na vojni udar, zbog toga što je NATO za Rusiju crvena krpa, iako su u mnogim slučajevima male nacije apsorbirali, uvlačili pod svoje okrilje i bez otvorene vojne sile, kombinacijom propagandnih tehnika, represije i korupcije, te devastiranja njihovog istorijskog pamćenja i osjećaja ponosa i samopouzdanja.

Zato suđenja Katniću i Čađenoviću, a i većini ostalih funkcionera bivšeg režima, ne može se potpuno razumjeti bez istorijskog i savremenog konteksta, koji je prevashodno bio determinisan starim ruskim pretenzijama prema toplim morima i velikosrpskim nacionalizmom, koji u raznim varijacijama, od Garašaninova Načertanija 1844. do danas - izuzimajući period titoističke Jugoslavije od 1945. do 1989. - organizovano razara crnogorsko državno i nacionalno biće. Sukob dvije državotvorne ideje - velikosrpske i crnogorske - s manje ili više intenziteta, permanentan je, prenosi se s generacije na generaciju.

Njegov intenzitet i dugotrajnost uslovljen je i činjenicom što nijedna od sukobljenih strana nije uspjela do kraja ostvariti svoje ciljeve: velikosrbi nikad nijesu uspjeli da potpuno unište crnogorsku državnost i nacionalnost, a Crnogorci, suverenisti, ni poslije hiljadu godina državnosti, zbog svoje malobrojnosti i kašnjenja u formiranju modernih institucija, nijesu dovršili proces konsolidacije nacionalne svijesti. Danas i ovdje, imamo jedan paradoks, koji nije poznat od vremena Francuske revolucije. Od 2020. godine, na vlasti su političke stranke, udružene s medijskim, vjerskim, kriminalnim organizacijama i lobijima, vanjskim propagandnim i obavještajnim centrima, koji su se žestoko borili protiv toga da Crna Gora obnovi državnu nezavisnost 2006. godine, ali zbog vanjskopolitičkih razloga nijesu poništili legislativu uspostavljenu Ustavom nezavisne Crne Gore.

Sudbinu Milivoja Katnića i Saše Čađenovića, odredio je pokušaj državnog udara 2016. godine, koji su specijalni tužioci, sticajem srećnih okolnosti, ličnom prisebnošću i hrabrošću, uspjeli spriječiti. Pokušaj državnih udara, oružanih revolucija, atentata na državne lidere, uvijek su bili trenutak istine za postojeći režim: njegovu snagu i slabosti.

Crna Gora je, po definiciji, 2016. godine, bila slaba država, bez kompetentnih institucija i konsolidovane državotvorne i nacionalne svijesti. Njeni lideri, poslije obnavljanja države 2006. godine, nijesu u dovoljnoj mjeri razumjeli da Crna Gora ima stotinu bolesti, ali samo jednu smrtonosnu: velikosrpski nacionalizam, koji su mislili da mogu liječiti protokom vremena, sitnom korupcijom i članstvom u NATO. O slabosti crnogorske države 2016. i 2017. godine, možda će najbolje poslužiti analogije s Bombaškom zavjerom 1907. godine, jer su scenariji za oba državna udara, u mnogim elementima slični, zato i ne treba odbaciti mogućnost da su se specijalisti iz GRU-a, zajedno sa svojim srpsko-crnogorskim saveznicima, koristili izvjesnim iskustvima scenarista Bombaške zavjere.

Obije zavjere su tehnički pripremane u Beogradu i planirane su za dan parlamentarnih izbora. Trebalo je fizički likvidirati dva državna lidera, knjaza Nikolu i Mila Đukanovića, a i same zavjere razotkrili su njihovi akteri: 1907. jedan austrougarski Srbin, član Crne ruke, a 2016. jedan takozvani četnički vojvoda, stanovnik Kosova. No, tok samih suđenja, presude zavjerenicima, te lične sudbine tužilaca u državnim udarima 1907. i 2016. te političke prilike u narednih nekoliko godina nakon ovih procesa, svjedoče o tome da je Crna Gora bila mnogo više država u prvoj deceniji 20. vijeka nego nakon 110 godina.

Elem, scenografija i propagandna priprema suđenja „bombašima“, koja je održana u najvećoj prostoriji Biljarde, pokazuje da je knjaževina imala sposobne i obrazovane državne dužnosnike. U jednom dijelu improvizovane sudnice sjedjelo je desetak stranih novinara a u drugom tužioci, advokati, posmatrači iz stranih ambasada. U sredini prostorije, između optuženih i sudija, na jednom stolu bile su postavljene zaplijenjene bombe, uz Bibliju i kandilo s upaljenom svijećom. Presude zavjerenicima na suđenju koje je okončano 14. jula 1908. bile su drakonske: većina je osuđena na smrt, doživotnu i dugogodišnju robiju.

Suđenje 2016. godine, održano je u jednoj neuslovnoj i neuglednoj prostoriji Višeg suda u Podgorici, gdje između okrivljenih, tužilaca i advokata nije bilo minimalnog odstojanja, što je sugerisalo neozbiljnost pripreme „suđenja vijeka“. Crnogorska vlast, premda je već imala javna očitovanja Aleksandra Vučića, potpredsjednika SAD Majka Pensa i britanskog premijera Džonsona, o pokušaju ruskog državnog udara zbog namjere Crne Gore da postane član NATO-a, propustila je jedinstvenu priliku da maksimalno politički iskoristi šansu za međunarodnu podršku i unutrašnju konsolidaciju.

Najprije su izgubili unutrašnji propagandni rat s beogradskim i podgoričkim medijima, na čelu s koncernom Vijesti, a i nijesu se sjetili pozvati u pomoć strane novinare, koji su gladni senzacija vezanih za državne pučeve, pogotovo u malim zemljama na periferiji Evrope, koji su osmišljeni u Moskvi, samo dvije godine nakon aneksije Krima.

Konačno, o trulosti suverenističke vlasti, 2016. i 2017. rječito svjedoči i to što je Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković, odbio prijedlog Milivoja Katnića, da se uhapse Andrija Mandić i Milan Knežević, glavne političke figure planiranog puča. Pokušaj puča kao uvod u Moleban revoluciju. Nevoljnost, nesposobnost ili opstrukcija u vrhu vlasti da se uhapse svi dostupni protagonisti puča, i dublje istraži upletenost SPC u pripremi državnog udara – general Dikić je upravo onu noć kad je uhapšen namjeravao otići na sastanak u Manastir Ostrog – presudno će se odraziti na događaje u naredne tri-četiri godine.

Jer, da je sudska i politička vlast podržala zahtjeve Katnića, pokazala više odlučnosti i sposobnosti, da uhapsi i procesuira važne učesnike zavjere, među političkim, medijskim i vjerskim akterima – podsjetimo se da se mitropolit Amfilohije poslije otkrivanja zavjere jedno vrijeme bio sklonio u Argentinu – dolazak na vlast velikosrpske opcije i njihovih saradnika odgodio bi se barem deset godina, a učesnici zavjere bi trajno imali hipoteku pučista.

Konačno, da je ova zavjera do kraja raskrinkana, da su Mandić i Knežević sa ostalima završili u Spužu, ne bi danas Mandić bio predsjednik parlamenta, niti bi se Zoran Radović, predsjednik Višeg suda u Podgorici, usudio osloboditi oficire GRU, generala Dikića, i lidere Demokratskog fronta.

Crnogorska pravosudno-policijska hunta – za razliku od moćnijih režima sličnog profila – strahovladu ne temelji na svojim sposobnostima i vanjskoj podršci, nego isključivo na strahu i nemoći opozicije. Nereformisana nacionalna svijest, kontaminirana uvezenim mitovima i ideologijama, kao i slabost ključnih kulturno-prosvjetnih institucija – prije svih CANU i Filozofski fakultet – u kojima dominira mediokritetstvo, jalovost i oportunizam, uz nedostatak intersektorskog strateškog djelovanja resora kulture i prosvjete sa javnim medijima i diplomatijom, uzrokovali su da većina pravoslavnih građana povjeruje u laži Amfilohija Radovića, kako država crkvi SPC otima „svetinje”. Iako je Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pitanje vlasništva vjerskih objekata, temeljio na egzaktnim podacima o vlasništvu vjerskih objekata u Kraljevini Crnoj Gori. Propaganda velikosrpske koalicije 30. avgusta 2020. godine, bila je ideološki kvasac za novi državni udar drugim sredstvima.

Skaj aplikacije, iz razgovora kriminalnih klanova sa sveštenicima SPC svjedoče da se, u slučaju gubitka izbora velikosrba, planirao novi oružani ustanak. I protagonisti nove vlasti, koje je mitropolit Amfilohije inaugurisao u Ostrogu, da ne ostavi dileme je li u pitanju nova velikosrpska revolucija, najprije su Milana Kneževića postavili za predsjednika.