Da li je bolje jesti više manjih obroka ili manje većih?

Nova analiza dostupnih istraživanja pokazuje da nema čvrstih dokaza da su brojni manji obroci nužno bolji od tri veća, a izbor obrasca ishrane najviše zavisi od ciljeva i zdravstvenog stanja osobe.

U savremenoj kulturi dugo je bilo uvriježeno mišljenje da su doručak, ručak i večera optimalan raspored ishrane. Posljednjih godina dio stručnjaka zagovara manje i češće obroke, uz tvrdnje da takav pristup može pojačati osjećaj sitosti, stabilizovati šećer u krvi i pomoći u kontroli tjelesne težine.

Ipak, pregled navedenih studija pokazuje neujednačene rezultate. Rana epidemiološka istraživanja povezivala su veću učestalost obroka s boljim nivoima masnoća u krvi i manjim rizikom od srčanih bolesti. Jedna presječna studija iz 2019. godine pokazala je da više od četiri obroka dnevno može biti povezano s višim HDL holesterolom i nižim trigliceridima natašte, ali bez razlika u ukupnom i LDL holesterolu.

Kada je riječ o mršanju, dokazi su takođe podijeljeni. U jednom istraživanju nije utvrđena razlika u potrošnji energije ni gubitku masnog tkiva između osoba koje su jele tri obroka dnevno i onih koje su jele šest manjih obroka, dok su učesnici s češćim obrocima prijavili veći osjećaj gladi i veću želju za jelom.

Neka posmatračka istraživanja sugerišu da bi zdravim odraslim osobama za dugoročno sprečavanje debljine moglo koristiti rjeđe jedenje, razmak od pet do šest sati između doručka i ručka, izbjegavanje grickanja, najveći obrok ujutro te noćni post od 18 do 19 sati.

Istovremeno, američke prehrambene smjernice za 2020. navode da zbog nedosljednosti i ograničenja u dokazima nije moguće jasno utvrditi odnos između učestalosti obroka i rizika od prekomjerne težine i pretilosti.

Za pojedine grupe češći, manji obroci ipak mogu biti korisni, uključujući osobe koje se brzo zasite, pokušavaju dobiti na težini, imaju gastroparezu ili probavne tegobe poput mučnine, povraćanja i nadutosti. S druge strane, tri veća obroka mogu više odgovarati ljudima koji teško kontrolišu porcije, ne jedu pažljivo ili imaju pretrpan raspored.

Zaključak je da nema jasnog pobjednika između ova dva obrasca. Najvažniji ostaju ukupni kvalitet prehrane, unos voća, povrća, cjelovitih žitarica i kvalitetnih izvora proteina, kao i prilagođavanje broja obroka vlastitim potrebama i savjetu zdravstvenog radnika.