Mehanizmi moći: O preimenovanju Narodne biblioteke “Radosav Ljumović”

Ako je dominantan stav javnosti zaista kriterijum po kojem se odlučuje o imenu Narodne biblioteke “Radosav Ljumović”, onda se za veoma kratko vrijeme moglo zaključiti da je donesena odluka o preimenovanju u suprotnosti upravo s tim kriterijumom. Odluka Savjeta nije i ne može biti stav Podgoričana i Podgoričanki. Moj je utisak da je riječ o dugoročno pogrešnoj i štetnoj odluci, koja prije govori o ideološkoj potrebi za prevrednovanjem, da ne kažemo brisanjem, antifašističke tradicije i kulture u glavnom gradu, nego o bilo kakvom društvenom konsenzusu.

Ozbiljni argumenti koji bi ovakav potez Savjeta opravdali do sada se nijesu pojavili u relevantnom javnom prostoru. Moralna diskvalifikacija pjesnika stara je koliko i moderna književnost. Robert Sauti je Bajrona i Šelija, najveće pjesnike engleskog romantizma, nazvao predstavnicima „Satanske škole“, a Bodler je zbog Cvjetova zla završio na sudu. Takve optužbe više govore o vremenu koje ih izriče nego o književnosti kojoj su upućene. Takvi primjeri nijesu izuzetak, nego pravilo u istoriji vrhunske književnosti.

Još bi neobičnije bilo kada bi se ova odluka pokušala opravdati današnjim evropskim vrijednostima borbe sa totalitarnim nasljeđem. Zar postoji uvjerljiviji primjer evropskog političkog i moralnog nasljeđa od čovjeka koji je bio spreman i izgubio život boreći se protiv fašizma u tuđoj zemlji? Radosav Ljumović upravo je to učinio kao učesnik Španskog građanskog rata. Ako su evropske građanske vrijednosti zaista mjerilo, isto kao i dominantan stav javnosti, onda se ovo društvo Radosavu Ljumoviću nije dovoljno odužilo.

Odluka, kakva god da je njena namjera bila, ostala je bez javnog uporišta, bez ozbiljnije argumentacije i podrške. Otvara se pitanje reakcije nadležnih organa glavnog grada, kao i političke i institucionalne odgovornosti za ovakvo postupanje savjeta. A sada, o nečemu ozbiljnijem od same odluke. Biblioteka kao fenomen promoviše vrijednosti humanosti, višejezičnosti, jednakosti i inkluzivnosti, i time stvara bolje uslove za razvoj i napredak šire zajednice.

Preskočiću analizu toga koliko se ulagalo i koliko se ulaže u biblioteke i čitanje, jer stanje je izuzetno loše. Ono što pokazuju prakse naprednih država jeste da veliko investiranje u knjigu, u kulturu čitanja i istraživanja ima i obrazovni, ali i ogroman društveno-kulturni značaj. Samo kvalitetom obrazovanja i praćenjem dostignuća na polju duha, nauke i umjetnosti možemo mjeriti naš uticaj na jedno vrijeme i prostor, kao i koliki je naš doprinos generacijama koje dolaze.

Otvaranjem biblioteka, obogaćivanjem fondova i njihovom modernizacijom afirmišu se vrijednosti koje su oblikovale generacije kroz vjekove. Ljudi su ih, iz različitih pobuda, pośećivali sa „oduševljenjem i tajanstvenom odanošću“. Biblioteka je prostor u kojem se i dan danas oblikuje moderni, humanistički čovjek. O tome svjedoči Don Kihot, prvi moderni lik evropskog romana, koji iz kućne biblioteke izlazi u svijet preobražen čitanjem i ulazi u njega kao u prostor avantura i tragikomičnog sudara sa stvarnošću.

Koncept biblioteke poznat je civilizaciji od antičkih vremena. Drevne civilizacije osnivale su biblioteke kao mjesta pamćenja i kontinuiteta znanja. Aleksandrijska biblioteka je najveći simbol tog svijeta, ali i njegove krhkosti, jer je kroz istoriju više puta uništavana. U eseju Zid i knjige Borhes piše o tome kako je Ćin Š’ Huang, prvi kineski car koji je naredio izgradnju Kineskog zida, takođe naredio spaljivanje svih knjiga nastalih prije njegovog vremena, među kojima su bila djela Čuang Cea, Konfučija i Lao Cea, vjerovatno svjestan koliko je nestabilno čovjekovo pamćenje bez svijeta knjiga.

Od istorijske Aleksandrijske biblioteke, preko Don Kihotove biblioteke i Borhesove beskonačne Vavilonske biblioteke, pa sve do naše male, ali izuzetno značajne biblioteke Radosav Ljumović, biblioteka je univerzalni i neprevaziđeni oblik čuvanja znanja i pamćenja. Borhes kaže da, istorijski gledano, nema ničeg tajnovitog u tim odlukama kineskog cara. Isto tako, nema ničeg tajnovitog ni u ovoj odluci savjeta, samo ponavljanje jednog istog mehanizma uspostavljanja Moći. Razlikuju se samo sredstva: nekada se pamćenje civilizacija spaljivalo, danas se prevrednuje.