Hoteli ne mogu podržati turizam Crne Gore

Hotelski kapacitet je kapitalno dobro koje se troši, pa objekti koji su nekada predstavljali vrhunac ponude danas često ne zadovoljavaju prosječna očekivanja. Turizam se mjeri prema onome što konkurencija nudi duž čitavog Mediterana, a ne prema vlastitoj prošlosti. Crnoj Gori su potrebni hoteli više kategorije, kao i luksuzni rizorti koji mogu promijeniti strukturu turističke ponude i privući goste veće platežne moći, ističe profesor dr Darko Tipurić, direktor MBA programa na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

On smatra da je vrijeme da se Crna Gora ozbiljnije krene u obnovu zastarjelih hotelskih kapaciteta, naglašavajući da svako odgađanje povećava troškove zaostajanja. Obnova nije samo estetska dorada, već repozicioniranje cjelokupne ponude kako bi se odredilo gdje Crna Gora želi stajati u vrijednosnoj hijerarhiji destinacija.

Tipurić procjenjuje da ono što se ne obnovi na vrijeme, urušava se postepeno, dok se na kraju pretvara u teret koji povlači cijelu sliku zemlje. On navodi da prisutnost svjetski poznatih hotelskih brendova utiče na privlačenje gostiju veće platežne moći, ali ističe da brendovi ne stvaraju vrijednost sami po sebi, već je multiplikatori dobre ponude.

Crnoj Gori nedostaju luksuzni i ultra-luksuzni hotelski kapaciteti, posebno u odnosu na prirodnu obdarenost zemlje. Projekti poput Porto Montenegra i rezorta u Portonovom pokazuju da prostor postoji i da platežno sposobna klijentela dolazi čim se ponudi odgovarajući standard.

Što se tiče sezonalnosti, Tipurić smatra da novi, brendirani objekti mogu značajno pomoći jer unose sadržaje koji ne zavise od vremena, kao što su kongresni i poslovni kapaciteti, wellness programi i sportska infrastruktura. Međutim, dodatno produženje sezone zahtijeva sistemski pristup.

On također naglašava da izbor između obnove i nove gradnje ne određuje samo ekonomska računica, već i institucionalno okruženje, jasnoću vlasničkih odnosa i brzinu izdavanja dozvola. U Crnoj Gori, na najatraktivnijim lokacijama, i dalje imamo hotele stare nekoliko decenija, što svjedoči o institucionalnoj inerciji i pomirenosti s osrednjošću.

Tipurić ističe da je slučaj Hotelske grupe Budvanska rivijera paradoksalan, jer drži pet hotela na atraktivnim lokacijama, ali ostaje u srednjem segmentu. Pitanje novog kompleksa ne treba postaviti samo kao građevinsko ulaganje, već kao repozicioniranje.

Renoviranje može osvježiti hotel, ali teško mijenja samu strukturu objekta. U najvišem segmentu, parcijalna obnova rijetko je dovoljna, a često se traži ili gradnja iznova ili duboka rekonstrukcija.