Srdžba i patnja: Pitanje dostojanstvene smrti

„Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina!" Piše Đorđe Šćepović, naglašavajući da nije Ahilej, već sin žene koja ga je rodila. U svom emotivnom obraćanju, izražava gnjev koji mu razara tijelo i um, dok se bori protiv tog bijesa. Šćepović se pita kako je moguće da se patnja bližnjeg može shvatati kao nešto što nije lično, i ističe da je svaka patnja lična.

On opisuje bolesnika i njegovu porodicu koja svjedoči paklu, a nije sposobna da se suprotstavi njemu. Njihova sudbina je mučna, jer su zatvoreni u bolnicama s katancima na vratima, dok su ranije bili primljeni s nadom. Dok bolesnik umire, njegova porodica može samo da gleda, bez mogućnosti da pomogne, što dodatno pojačava osjećaj bespomoćnosti.

Šćepović postavlja pitanje da li su javne bolnice tvrđave koje su nedostupne običnim ljudima i kad će običan čovjek biti važan. On se pita kada će bolestan čovjek imati pravo na dostojanstvenu smrt, pozivajući vlasti da sagrade bolnice u kojima se niko neće osjećati prezrenim i ponizenim.

Na kraju, autor naglašava da patnja nema naciju, partijsku knjižicu ni ideologiju, te da se tiče svih nas. Postavlja pitanje: „Imamo li pravo na smrt dostojnu čovjeka?" i poziva vlasti da se suoče s okrutnošću koju trpe oni koji pate bez svoje krivice.