U Nikšiću održan protest protiv šinterizacije društva

U Nikšiću je danas održan protest u organizaciji građana koji su nezadovoljni nedavnim akcijama Komunalnog preduzeća koje rukovodi sa dva opštinska skloništa za napuštene pse, saopšteno je iz udruženja Korina. Oni smatraju da netransparentne i jednostrane akcije hvatanja pasa ugrožavaju lokalni program trajne sterilizacije koji se već godinama sprovodi u opštini, kao i dobrobit uhvaćenih pasa, od kojih su dva već uginula pod nerazjašnjenim okolnostima nedugo nakon hvatanja.

Građani, udruženja, ljubitelji i vlasnici pasa, volonteri koji brinu o uličnim psima, veterinari i predstavnici organizacije koja finansira program sterilizacije uličnih pasa u Nikšiću okupili su se danas na glavnom gradskom trgu da iskažu svoje protivljenje onome što je Tim Korina nazvao „šinterizacija društva”. Protest je trajao od 11 do blizu 12 sati i protekao je u mirnoj atmosferi - ističe se u saopštenju.

Tim Korina dostavio je otvoreno pismo javnosti koje, kako kažu, objašnjava razloge i pozadinu protestnog skupa. Prenosimo ga integralno: "Objašnjenje termina: Šinterizacija je način vršenja vlasti u jednoj lokalnoj zajednici u kojoj određene strukture (metaforički: „šinteri”) uz momenat iznenađenja, koji stvara osjećaj nesigurnosti među njenim članovima, i često uz upotrebu sile, uspostavljaju pravila ponašanja za koja oni smatraju da su ispravna i potrebna, iako nisu nužno prihvaćena od strane šire zajednice i nemaju za osnovu društveni konsenzus.

Obrazloženje: I dok su se šinteri nekada smatrali poželjnim, ili bar neophodnim članovima jednog grada ili varoši, taj termin je međusobno zamijenjen modernim izrazima kao što je zoohigijena ili radnik skloništa, a bolesti zbog kojih su šinteri nekada angažovani, kao što je bjesnilo, zvanično su iskorijenjene. Međutim, mentalitet se nije puno promijenio od tih vremena. O tome svjedoče prizivanja pojedinaca da se „ponovo vrate šinteri” i žaljenja što se više psi ne eliminišu kao nekada... I gotovo da niko ne postavlja pitanje: Ako su šinteri bili tako uspješni u rješavanju problema nekada, zašto je nakon njih problem ostao? Gdje počinje kolektivna krivica, a gdje pojedinačna odgovornost?

Nikšić jeste grad sa mnogo pasa koji se slobodno kreću. Neki od njih su pitomi, neki i ne prilaze ljudima, a neki nažalost napadaju domaće životinje. Neki su toliko debeli da ne mogu ni da potrče duže od nekoliko metara (njihovi skrbnici im prinose hranu kao sultanima, očigledno previše). Nikšić je grad sa mnogo pasa okovanih lancima. Neki od njih provedu čitav svoj životni vijek na vezu od jednog i po metra, nekad i bez kućare, sa nekom bačvom koja je poluzaštita od kiše. Nikšić je jednom rekao STOP šinterizaciji.

Prilično nevoljno, tadašnji opštinski čelnici su pristali da jedino javno sklonište učine no-kill mjestom i zaustave masovna uspavljivanja koja su se sprovodila u njemu. Zatim su odlučili da podrže prvi uhvati-steriliši-pusti program (TNR program: trap-neuter-return). No, i on je lošim međuljudskim odnosima, borbom ega i nedostatkom komunikacije, na štetu pasa i čitave zajednice, prekinut. Onda su se pojavili neki novi donatori. Oni su rekli da će nastaviti nikšićki TNR program. Sada čujemo da zbog istih razloga i njemu prijeti opasnost od prekida.

U najavi protesta na društvenim mrežama smo napisali da je mantra nikšićke opštine unazad deset godina da napravi jedan korak naprijed, a onda nazad dva. To nije bila prozivka lokalne uprave, jer su neki ljudi u njoj dali veliki doprinos da se politika kontrole populacije pasa kreira i polako, ali u kontinuitetu, sprovodi. To je bila prozivka čitavog društva koje kao da uporno odbija da prihvati sopstvenu odgovornost. To je naše žaljenje na to što ne možemo da kao lokalna samouprava politiku kontrole populacije pasa realizujemo brže. A opet, lokalna zajednica je živa. I buni se.

Stanari kvartova se samoinicijativno organizuju i izlaze na ulice u 6 ujutru da bi sačuvali pse u svojim zajednicama od radnika skloništa koji rano ujutru kreću po njih, vjerovatno ne svojom voljom, već po naredbi nekoga sa vrha. Dva psa su, nažalost, zauvijek izgubljena. Dva starija psa koja su uhvaćena na pravdi boga, jer je možda neko prstom upro u njih jednog jutra, a možda i nije. Možda su samo bili lake mete zbog svoje težine i starosti. Saznali smo da je dovoljno i da neki ljutiti stariji muškarac samo pokaže prstom na psa dok su radnici skloništa u blizini i kaže „taj, taj me je napao”, i oni će bez puno pitanja sledećeg za hvatanje pikirati njega. Neće pitati koliko puta ga je taj isti čovjek prethodno šutirao, mrškao i gađao raznim stvarima. Zatim će isti čovjek sledeći put pokazati na drugog psa.

Kada su TNR programi započinjani (i prvi i drugi), dogovor koji su njihovi finansijeri zahtijevali i dobili od opštine je bio da se psi neće voditi u sklonište samoinicijativno i bez obrazloženja (narodski rečeno: podmuklo). Taj dogovor je prošlog mjeseca prekršen. Zato se građani počinju samoorganizovati i štititi svoje pse. „Ako vi ne držite do svoje riječi, ni mi vam nećemo dati naše pse.” Jer to jesu naši psi — ne kao naša privatna svojina, već kao stanovnici naših lokalnih zajednica. Možda ne plaćaju porez, ali nam to vrate svojom ogromnom odanošću, radošću i malim šalama (koje se ne sviđaju uvijek svima).

Pitanja: Kakav je plan za pse koji se smještaju u slobodnoj zoni, koja nije završena, ali se puni punom parom? Kako sanirati štetu koja nastaje gubljenjem povjerenja? Kako spriječiti dalje dijeljenje građana u dva tabora koji, zasad, preko tastatura ratuju jedni sa drugima? Kako izmjestiti pse koji nemaju pojma šta se dešava iz tog sukoba? Kada ćemo opet moći da djelujemo složno kao zajednica ka istom cilju? Ko će prvi reći da je pogriješio? Ko će ga pratiti? Ko će imati hrabrosti da kaže građanima da ne mogu svi psi da se smjeste u azil, bar ne trenutno? Koji roditelj će saopštiti drugom da on ili ona zapravo žele da neki psi borave na javnim površinama, jer njihovo dijete voli da se druži sa njima? Do kada ćemo ustajati u 5 da bismo spriječili tajne akcije hvatanja pasa? Nemamo odgovor na sva ta pitanja. Ali znamo da ako ih ne budemo postavljali iznova i iznova, šinterizacija će nas sve poklopiti. A poslije pasa, doći će nešto drugo na red. Ko će se onda pobuniti?

Detalji: Ovaj protest je otvoren za sve: i nas i vas, i naše, i vaše, i njihove. Ovo je protest kojim će građani iskazati nezadovoljstvo, jer imaju pravo na to. Ovim protestom želimo da osnažimo lokalnu zajednicu da se uveže i međusobno razgovara. Ovo nije protest koji upire prstom u bilo koga (iako će pojedini transparenti biti više lični od drugih). Ovo je protest koji je bio dugo potreban, ali je možda baš sad pravi trenutak za njega. Ovo je protest kojim iskazujemo našu namjeru da živimo u jednom boljem, empatičnijem i humanijem društvu. O narednim koracima javnost će biti blagovremeno obaviještena.