Kako smo stvarali državu: Sjećanja na put ka nezavisnosti Crne Gore

Kada je američki konzul Hojt Ji 2005. na Svetom Stefanu pravio oproštajni prijem, rekao je ono što smo mi željeli da čujemo, da će sljedeći put kad dođe doći u nezavisnu Crnu Goru. Došao je ponovo tek 2013. kao zamjenik pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju. Dok je čekao na susret s Đukanovićem, rekao sam mu: evo, mi smo se potrudili da održite obećanje.

Uoči Međunarodne konferencije povodom 20. godišnjice rušenja Berlinskog zida u Pragu 2009. godine, dugo sam sjedio u hotelskom restoranu sa evropskim komesarom Olijem Renom, ambasadorom Aleksandrom Andrijom Pejovićem i jednim finskim novinarom. Veče za pamćenje. Priča je krenula o jugoslovensko-finskim odnosima, bliskosti Josipa Broza i Urha Kekonena, koji je unuka usmjerio da nauči srpskohrvatski kako bi mu prevodio razgovore s Titom. Unuku, kog je kao dječaka pitao što bi volio da bude kad poraste. A ovaj mu odgovorio: „Predsjednik, đede“. „Moraš nešto drugo, to će ti biti zauzeto“, odgovorio je đed. Oli Ren mi je tada rekao: „Ne prestajem da mislim o vama kako ste uspjeli da obnovite nezavisnost. Nijeste napravili nijednu grešku, provukli ste se kao između kapi. Već danas teško da bi to bilo moguće“. Prijatno je bilo slušati komplimente Olija Rena, zanimljivog čovjeka, s prefinjenim smislom za humor.

Jednom, kada sam bio u Briselu s predsjednikom Milom Đukanovićem, dočekao nas je na ulazu u zgradu Evropske komisije. Dok smo išli prema liftu, primijetio je: „Milane, ti nijesi visok kao ostali Crnogorci“. „Ne“, odgovorio sam, „Ja sam po evropskim standardima, zato su me i postavili za ministra inostranih poslova“. Danas, kada obilježavamo našu 20. godišnjicu, želim da podsjetim i na riječi čuvenog američkog senatora Džona Mekejna. Crnogorski referendum 2006. je možda i najveći demokratski događaj u Evropi nakon rušenja Berlinskog zida, rekao je jednom.

Prošli smo zaista scile i haribde. Ja to dobro znam, sve sam pratio izbliza i učestvovao u dobrom dijelu aktivnosti. Izgleda nelogično, ali bilo je lakše do promjena u Beogradu 2000. Mi smo ih spremno dočekali. Do tada, Đukanoviću su bila otvorena sva vrata u svijetu. Ali nije nas to ponijelo. Ključni zapadni partneri su Mihaila Gorbačova, koga su dizali u nebesa, pustili niz vodu onog trenutka kad im nije više trebao. Znali smo da se projekat obnove državnosti može ostvariti samo pameću, ne nadgornjavanjem s političkim protivnicima.

U šali, u kojoj je bilo zbilje, komentarisali smo da treba da obnovimo nezavisnost „odavde“, a ako vidimo da ne ide, onda da uzmemo vlast u Beogradu, pa „odozgo“. Ispostavilo se da nije bilo potrebe za tim. Kraj Miloševićeve vladavine je bio i kraj sage o Crnoj Gori. U zapadnim prijestonicama, kao i u Moskvi, mislili su da je sve završeno odlaskom Miloševića. Šef Kancelarije SAD u Dubrovniku zadužene za Crnu Goru Šon Berns rekao nam je nakon prvog kruga izbora za predsjednika SRJ da su Klinton i Putin u stalnom kontaktu, kao i Medlin Olbrajt i njen zamjenik Strob Talbot, inače dobar poznavalac Rusije, sa Ivanovim. Poznato je da je zvanična Crna Gora bojkotovala te izbore.

Jednog dana, dok sam se vozio kolima s Đukanovićem kroz tivatsko polje, pozvao me Putinov diplomatski savjetnik Sergej Prihodko i sugerisao da bi bilo dobro da izađemo u drugom krugu. Rekao sam da pažljivo pratimo situaciju, da ćemo zavisno od razvoja događaja donijeti odluku. Ali da ćemo svakako voditi računa o državnom i ličnom dostojanstvu. Poznato je kako je sve završeno. Za međunarodnu zajednicu i demokratske snage u Beogradu 5. oktobar je bio kraj borbe s Miloševićem, a za nas u Crnoj Gori početak nove nade. Slijedilo je preuređenje odnosa u federaciji. Znali smo da neće ići lako.

Sjećam se januara 1999. i radnog ručka Đukanovića na vili Gorica sa specijalnim izaslanikom američkog predsjednika za Balkan Robertom Gelbardom. Bili su i britanski ambasador Brajan Doneli i njemački otpravnik poslova Joakim Šmit. U odvojenom susretu sa Đukanovićem, Doneli je rekao da su u ambasadi u Beogradu radili analizu i došli do zaključka da bi Crna Gora, ako bi bila nezavisna, dostigla Sloveniju za četiri godine. Vjerovatno je to i podstaklo Đukanovića da dosta oprezno kaže da bi razvoj događaja mogao ići u pravcu crnogorskog osamostaljenja.

Gelbard je reagovao žestoko. Nije ostavio ni trunku mogućnosti za to. Srčano ga je podržao Doneli. Samo je ćutao Šmit, vjerovatno ne zato što je drugačije mislio, nego kao otpravnik poslova nije htio da se miješa u „visoku politiku“. Ali zato jeste njegov ministar Joška Fišer kad je Đukanović prvi put u Berlinu rekao da ćemo uvesti marku u platni promet. On se bukvalno tresao. „Ne, samo to ne! Nemojte izazivati Miloševića da počne peti rat“, zavapio je Fišer. Žestok pritisak na Đukanovića vršili su i američka državna sekretarka Medlin Olbrajt i specijalni izaslanik za Balkan Džim O'Brajen. Olbrajtova je zamolila i ministra inostranih poslova Italije Alberta Dinija, inače finansijskog eksperta, da ga ubijedi da ne uvodi marku.

Kada su Amerikanci vidjeli da ništa ne pomaže, Olbrajtova je početkom novembra 1999. pozvala Đukanovića uoči njegove posjete Vašingtonu i rekla mu da razumije da mora uvesti marku, ali da ne donosi odluku dok ne dođe u Vašington. „Ja sam je već donio“, odgovorio je Đukanović. Na aerodromu u Vašingtonu čekao nas je i njemački ambasador. „Znam Vaš program“, rekao je Predsjedniku. „U posjeti je ovdje Fišer, on Vas čeka u rezidenciji. Zamolio je da se kratko vidite“. Fišer je bio vrlo predusretljiv, kao da nije onaj isti čovjek. Čak je pozvao Bundesbanku da pomogne da se do Dubrovnika transportuje 30 miliona maraka u sitnim apoenima.

Početkom septembra te godine francuski predsjednik Žak Širak je u odgovoru na Đukanovićevo pismo iz avgusta zahvalio što ga je upoznao sa tekstom platforme o osnovama za nove odnose između Crne Gore i Srbije i pozdravio spremnost Podgorice za otvaranje dijaloga s Beogradom. Obavijestio ga je da Francuska i članice EU nastoje koliko god je to moguće da umanje posljedice za Crnu Goru od spoljnjeg zida sankcija koje se primjenjuju prema SRJ. Usvojen je francuski prijedlog da se Crna Gora izuzme iz primjene naftnog i vazdušnog embarga. Širak je dostavio Đukanoviću i kopiju pisma koje je tim povodom uputio predsjedniku Evropske komisije Romanu Prodiju.

Krajem tog mjeseca, tačnije 28. septembra, Šon Berns mi je telefonom prenio poruku O'Brajena da Amerika neće zaboraviti Crnu Goru i crnogorski narod, bez obzira na procese u Srbiji. USAID ostaje u Crnoj Gori da završi započete projekte. Stejt Department će pratiti kako će se nova vlast u Beogradu odnositi prema Crnoj Gori. To je Olbrajtova htjela da kaže u telefonskom razgovoru Đukanoviću, ali je morala da skrati razgovor, uvjeravao me Berns. Uskoro će se pokazati da je, nažalost, sve to bila prazna priča.

Đukanovićevi susreti sa Bilom Klintonom u Ljubljani i Sarajevu 1999. izgledaće kao daleki san. Veoma pozitivno se prema Crnoj Gori i njenim aspiracijama odnosio tadašnji šef Kancelarije OEBS u Crnoj Gori Džulijan Pil Jejts. On je u centrali u Beču čak imao problema što nije krio da razumije aspiracije Crne Gore za nezavisnošću. Govorio je da je crnogorska i prva i druga platforma za uređenje odnosa sa Srbijom iznad onoga što traži EU. Blagonaklonost je pokazivao i ambasador Poljske u Zagrebu Jirži Hmjelevski. U avgustu 2001. rekao mi je da su NATO i Zapad zainteresovani za cijeli prostor Istočnog Jadrana. Za njih je manje važno hoće li Crna Gora biti nezavisna i kako će se na tom prostoru miješati karte. Jedno od ključnih pitanja je albansko. Zato imaju skepsu prema novim potezima. A novi potez bi bio nezavisnost Crne Gore. „Morate pokazati međunarodnoj zajednici da Crna Gora nije bauk, da se nje ne treba bojati“. Analitičar međunarodne krizne grupe za Crnu Goru Piter Palmer mi je u jednom razgovoru tih dana rekao da mu neki opozicioni predstavnici na sjeveru Crne Gore tvrde da ne treba isključiti oružane sukobe ako bude referenduma. Za jednog od tadašnjih opozicionih lidera rekao je da bi mu u Bosni zbog retorike koju koristi zabranili djelovanje, i njemu i stranci.

Tvrdio je da se u Forin ofisu na nižim nivoima razumiju aspiracije Crne Gore, ali toga nema kod onih koji donose odluke. Sve je ovo bilo prije 5. oktobra. Nakon promjena u Beogradu nastupila je nova faza za Crnu Goru, čija je uloga završena. Treba samo paziti da ne smeta. To je sad bila pozicija međunarodne zajednice. Sve oči bile su uprte u Beograd. Situacija je bila krajnje neizvjesna. Nije se znalo što nosi dan, a što noć.

Samit EU o Zapadnom Balkanu u Zagrebu bio je najavljen već za sljedeći mjesec. Francuska je predsjedavala EU. Svi su se interesovali oko Đukanovićevog učešća i naglašavali da je važno da bude na Samitu. Međutim, još važnije je bilo da se ne iritira Beograd. Mene je tim povodom zvao pomoćnik hrvatskog MIP-a Joško Paro i rekao da su oni veoma zainteresovani za učešće Đukanovića. Ali da bi najbolje bilo da se o formi dogovorimo sa Beogradom. Za nas je najbitnije bilo da Predsjednik bude na Samitu i da govori. Forma je bila manje bitna. Tako je i bilo. Bio je u sastavu delegacije SRJ koju je predvodio Vojislav Koštunica. Prije početka, Širak je tražio kratak brifing s Koštunicom i Đukanovićem. Predložio je da Đukanović govori, ali da mu Koštunica da riječ. I to smo prihvatili. Najvažnije je bilo da evropski lideri čuju stavove Crne Gore i da se uvjere u konstruktivnost crnogorske strane. Milošević je završio 5. oktobra, ali njegove strukture su bile praktično netaknute. Njihovo uklanjanje za međunarodni faktor bilo je prioritet. To je važilo samo za Beograd. Jer, da bi se formirala vlast na nivou SRJ, trebali su Miloševićeve pristalice iz Crne Gore. Oni su izašli na izbore, i u prvom krugu osvojili ubjedljivu većinu. Nova vlada formirana je od predstavnika Miloševićevih protivnika u Srbiji i njegovih pristalica u Crnoj Gori. Čak ni u balkanskoj politici nije bilo takvog slučaja. Nama je to objektivno odgovaralo. Znali smo, što se grbo rodi vrijeme ne ispravi.