Radunović se oglasio nakon skandala: Ako vam smetaju simboli, bićete srećniji negdje drugo

Reakcija frontmena Perper Nikole Radunovića na buru koja se podigla nakon njegove skandalozne izjave da oni koji sebe ne mogu nazvati Crnogorcima „vjerovatno zaslužuju da žive negdje drugo“, nije smirila javnost — naprotiv. Njegovo naknadno „pojašnjenje“ samo je dodatno ogolilo suštinu ideologije koja se godinama u Crnoj Gori pokušava predstaviti kao građanska, evropska i multikulturalna, a koja u praksi sve više liči na tihe asimilacije pod plaštem „državnog jedinstva“.

Jer, suština Radunovićevog obrazloženja svodi se na sljedeće: svi mogu biti različiti — ali samo ako na kraju prihvate da su prije svega „Crnogorci“ i ako bez pogovora prihvate državne simbole, politički narativ i identitetski okvir koji je nametnut nakon referenduma 2006. godine. Drugim riječima — različitosti su dobrodošle, ali samo dok ne dovode u pitanje ideološki model koji je postavio DPS.

U pokušaju da ublaži sopstveni ispad, Radunović se pozvao na američki model, tvrdeći da se u Americi svi nazivaju Amerikancima bez obzira na porijeklo. No, upravo tu nastaje problem sa ovakvim poređenjima — jer Amerika nikada nije od Iraca, Italijana ili Meksikanaca tražila da se odreknu svog etničkog identiteta da bi bili prihvaćeni kao građani. U Crnoj Gori se, međutim, sve češće šalje upravo takva poruka: možeš biti Srbin, Bošnjak, Albanac ili Hrvat — ali samo ako svoju nacionalnu pripadnost svedeš na folklor, a politički i identitetski se uklopiš u „građansko-crnogorski“ kalup.

Posebno je simptomatičan dio u kom Radunović poručuje da bi oni kojima smetaju zastava i himna Crne Gore „bili srećniji negdje drugo“. To više nije nespretno formulisana misao, niti „vađenje iz konteksta“. To je vrlo jasna politička i ideološka poruka: ako ne prihvataš simbole i narativ koji su nastali nakon duboko podijeljenog referenduma — nisi dovoljno poželjan. A upravo tu leži suštinska kontradikcija moderne Crne Gore.

Sa jedne strane neprestano se govori o multietničnosti, toleranciji i pravu na različitost, dok se sa druge strane od čitavih naroda očekuje da prihvate jedan dominantni identitetski model kako ne bi bili proglašeni remetiocima. I zato nije slučajno što su mnogi Radunovićeve poruke doživjeli kao prikriveni šovinizam. Jer, kada nekome kažete da će biti „srećniji negdje drugo“ ako ne prihvata vaše simbole i vašu interpretaciju države — vi mu suštinski poručujete da u sopstvenoj zemlji nije dovoljno poželjan.

Posebno je opasno što ovakve teze dolaze od ljudi koji sebe predstavljaju kao intelektualce, umjetnike i borce za građansko društvo. Jer upravo bi oni prvi morali da znaju da se država ne gradi asimilacijom i nametanjem identiteta, već prihvatanjem činjenice da u Crnoj Gori postoje različiti narodi, različita istorijska sjećanja i različiti pogledi na prošlost. U suprotnom, „građanska Crna Gora“ postaje samo ljepše upakovana verzija stare politike — u kojoj su svi dobrodošli, ali samo ako misle isto.