Vlada Crne Gore preuzima kontrolu nad simbolikom

Krilatica „Da je vječna Crna Gora“ nije dio Ustava, niti bilo kog zakona. Upravo zato ona ne može biti osnov za disciplinsku odgovornost, niti obrazac obaveznog ponašanja u državnoj službi. Poštovanje krilatice nije poštovanje Ustava, a još manje važi obrnuto: njihovo nepoštovanje nije i ne može biti kršenje Ustava.

U tom ključu treba čitati i najnoviji dokument Vlade Crne Gore: kao pokušaj da se vanpravni simbol pretvori u obavezu, a politička poruka u službenu normu. Dokument kojim se službenicima prijeti disciplinskim mjerama ukoliko ne koriste „jubilarni logotipo“ povodom 20 godina nezavisnosti nije administrativno uputstvo – već politička naredba. U njemu se nedvosmisleno navodi da „nepoštovanje vizuelnog identiteta… povlači formalne i disciplinske posljedice“, te da ignorisanje instrukcija predstavlja „povredu službene dužnosti“.

Rukovodioci koji odbiju nametnuti simbol, prema tom tumačenju, „krše hijerarhijski poredak“. Prevedeno na stvarnost: državni aparat se stavlja u službu jedne ideologije – pod prijetnjom kazni. Ali ovdje nije riječ samo o pravu, već i o savjesti. Za vjernika, pojam „vječnosti“ nije politička metafora, već isključivo teološka kategorija – svojstvo koje pripada Bogu. Nametanje obaveze da se taj pojam koristi u svrhu političkog simbolizma može se, s punim pravom, doživjeti kao povreda vjerskog ubjeđenja.

U tom smislu, službenik koji odbija da koristi nametnutu krilaticu ne mora biti „neposlušan“ – već dosljedan svojoj savjesti. Pravo na prigovor savjesti ne može biti selektivno. Ako postoji za oružje, zdravstvo ili druge etički osjetljive situacije, onda postoji i ovdje – kada država pokušava da nametne simboličke formulacije koje za dio građana imaju duboko sporno značenje.

Ono što je godinama bilo zaštitni znak vlasti Mila Đukanovića – nametanje identiteta kroz institucije – danas bez zazora nastavlja vlada Miloјka Spajića. Ključna činjenica nije promjena, već kontinuitet. Posebno ako se ima u vidu da su upravo te politike poražene 30. avgusta 2020. godine, glasovima građana koji su tražili suprotno: prekid ideološkog inženjeringa i povratak institucionalne neutralnosti.

Significantan dio tih građana nikada nije prihvatio koncept Crne Gore kao trajno odvojene od Srbije, već je očekivao da se taj kurs bar otvoriti za preispitivanje. Danas, umjesto dijaloga, dobijaju administrativnu prinud. Poklič „da je vječna“, nastao u okviru uske političke ideologije, sada se praktično uzdiže na nivo službene norme.

Dokument Vlade ne ostavlja prostor za neutralnost: simboli koji dijele društvo postaju obavezni za sve. I to u zemlji u kojoj je nezavisnost iz 2006. godine ostala trajno sporna, opterećena ozbiljnim sumnjama i bez jasnog, trajnog konsenzusa. Umjesto da se ta činjenica uvaži – ona se briše naredbom. „Nećemo identitetska pitanja“ – osim kada ih namećemo. Vlada se formalno poziva na politiku „neotvaranja identitetskih pitanja“ do ulaska u EU. Ovaj dokument pokazuje da je to prazna formula.

Jer, šta je ako ne identitetska politika kada se službenicima prijeti kaznama zbog odbijanja da koriste ideološki obojene simbole? Šta je ako ne direktan pritisak na dio građana – prije svega srpski narod u Crnoj Gori – čiji je identitet u suprotnosti sa nametnutim narativom?

U tom kontekstu, prisustvo ministara srpske nacionalnosti u vladi dobija apsurdnu dimenziju: formalno učestvuju u vlasti koja praktično sprovodi politiku suprotnu interesima zajednice kojoj pripadaju. Uprkos svemu, poslanici srpskih i prosrpskih stranaka nastavljaju da podržavaju ključne poteze vlasti – od spoljno-političkog kursa ka NATO-u i EU, do osjetljivih bezbjednosnih odluka. Sve pod izgovorom „strateškog strpljenja“ i očekivanja da će se jednog dana otvoriti prostor za rješavanje srpskih pitanja. Iskustvo, međutim, govori suprotno. Nije više pitanje da li će biti izigrani – već da li će to i dalje nazivati strpljenjem.