Dah optimizma poslije mađarskih izbora: Orbanov poraz može dati šansu Balkanu

Orban nije bio prvi samoproglašeni branitelj nacionalnog identiteta koji je izgubio izbore. Ali bio je najiskusniji i najuticajniji te vrste, a njegov poraz dokazuje da se situacija počela mijenjati. Dakle, postoji šansa da će se, nakon pobjede Petera Madjara, političke snage fokusirati na stvarna pitanja društvenog i ekonomskog razvoja, a ne na poluzamišljene, polupogrešno protumačene probleme.

Američki predsjednik Donald Tramp je 14. aprila novinarima rekao da nije zabrinut zbog poraza provladinog bloka, koji je podržao mađarskog premijera Viktora Orbana na parlamentarnim izborima. Tramp je uvjeren da će Peter Madyar, kao sljedeći šef mađarske vlade, “uraditi dobar posao”. Američki predsjednik je naglasio da “nije bio uključen” u Orbanovu kampanju, iako je “Viktor dobar čovjek”.

Za razliku od Trampa, bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izrazio je duboko žaljenje zbog Orbanovog poraza. Dodik je izjavio da je izgubio važnog saveznika u borbi protiv “neoliberalnog svijeta”. Prema Dodikovim riječima, Mađarska je bila “glas razuma” u antiliberalnom pokretu koji pruža otpor liberalizmu i globalizmu. Pošto je Orban izgubio izbore, ostale su – Srbija i Rusija.

Izjave koje su dali Tramp i Dodik omogućavaju da se shvati i strategija SAD-a prema evropskim saveznicima i težnje i namjere političara koji žele sačuvati svoje pozicije i uticaj, djelujući kao branitelji nacionalne nezavisnosti i identiteta od neoliberalne prijetnje. Američki predsjednik želi da EU ostane slaba, pa čak i postane slabija, ako postoji šansa da se to postigne. U tom smislu, mađarski premijer je “radio dobar posao”, iz Trampove perspektive.

Naravno, da je Orbanov blok pobijedio, Tramp bi pokušao prikazati tu pobjedu kao rezultat svoje podrške. No budući da je ishod izbora bio vrlo neizvjestan, Tramp je odlučio da se lično distancira od Orbanove kampanje. Podrška Orbanu nametnuta je potpredsjedniku JD Vancu. On će biti proglašen za neuspješne poteze. Tramp sada nema potrebe da osjeća vezanost za Orbana.

Prvo, zato što slabljenje EU nije ovog trenutka prioritet njegove administracije. Drugo, zato što vjeruje da će moći pronaći nove političare, koji će rado obaviti isti posao kao Orban. Ipak, Orbanov poraz daje nadu da bi politički igrači koji su godinama koristili suvrenističku strategiju mogli izgubiti instrumente koji su im pomagali da ostanu na vlasti. Pretvaranje pitanja spoljne politike u pitanja izbornog glasa unutar zemlje omogućilo im je da ostanu na vlasti čak i ako ekonomija nije dobro funkcionirala, a kvalitet života je opadao. Ishod mađarskih izbora pokazao je da takva šema nije uvijek uspješna.

Orban nije bio prvi samoproglašeni branitelj nacionalnog identiteta koji je izgubio izbore. Ali, bio je najiskusniji i najuticajniji te vrste, a njegov poraz dokazuje da se situacija počela mijenjati. Dakle, postoji šansa da će se političke snage fokusirati na stvarna pitanja društvenog i ekonomskog razvoja, a ne na poluzamišljene, polupogrešno protumačene probleme.

Dodik je u izjavi spomenuo da postoji samo nekoliko zemalja koje se i dalje bore protiv neoliberalizma. Nije u pravu. Duga je lista tih predsjednika (uključujući američkog predsjednika Donalda Trampa i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića) i premijera (uključujući Hristijana Mickoskog, premijera Sjeverne Makedonije i Giorgiu Meloni, šeficu italijanske vlade), koji su zvanično podržali Orbana. Liberalne i centrističke političke snage i dalje zadržavaju dominaciju u nekim zapadnoevropskim zemljama, na primjer u Francuskoj i Njemačkoj, ali čak i tamo ih osporavaju ideološki protivnici. Dodik to kao da ne primjećuje. Jer njegov antiliberalni stav nije samo skup političkih ideja. On mu omogućava da balansira između rivalskih centara međunarodnog uticaja, mijenjajući svoju aktivnost za podršku međunarodnih igrača koji su mu pomogli da kontroliše domaći politički proces.

Orban je zahvaljujući geopolitičkom značaju Mađarske, mogao pružati bivšim liderom RS, značajnu pomoć. Dodik je izgubio važnog partnera, ali će nastaviti igru. U trenutnoj situaciji, američka administracija je koncentrirana na sticanje kontrole na Bliskom istoku i povećanje pritiska na Kinu. Rusija želi pokazati američkoj administraciji svoj međunarodni uticaj i nada se destabilizaciji EU. Dakle, želi imati satelite koji otvoreno brane ruske interese.

Istaknuti ruski politički stručnjak Vladimir Lepehin, koji vodi Institut za proučavanje problema razvoja Evroazijske ekonomske unije (EAEU) nakon Orbanovog poraza, optužio je rusku predsjedničku administraciju da šalje savjetnike ruskim saveznicima, koji uništavaju političke karijere proruskih političara. Direktor EAEU-a podsjetio je da savjetnici koje je obezbijedio Kremlj nedavno nisu uspjeli u Moldaviji i Armeniji, zatim nisu uspjeli pomoći proruskim vladama u Siriji i Venecueli da pronađu način da se odbrane, niti su mogli spriječiti značajan pad proruskog javnog raspoloženja u Azerbejdžanu i Kazahstanu. Čini se da je to istina. Ali razlog za to nisu samo “idioti koji rasipaju resurse koji su im dati”, već prije svega želja ruske administracije da postigne nemoguće.

Protivnici uticaja EU mogu se dovesti na vlast (i u mnogim slučajevima su to i postigli bez ruske pomoći). Ali ruski sateliti nemaju šanse. Građani istočnoevropskih i balkanskih zemalja mogu se bojati promjena koje će biti uzrokovane ulaskom u politički i ekonomski prostor EU. Ali, oni ne žele sukob koji može potkopati saradnju sa EU i ometati veze sa vodećim evropskim zemljama. Rusija ne može ponuditi svojim saveznicima ništa osim finansijske podrške u sukobu s EU. Možda to može izgledati privlačno nekim autoritarnim režimima u Africi, no ne u Evropi.

Postoji još jedan razlog za neefikasnost ruskih savjetnika. Oni ne znaju kako se nositi sa stvarnim društvenim problemima, čak ni kako reagovati na njih. Jer društvena stabilnost u Rusiji zasniva se na nedostatku pravih protivnika vladajuće stranke, vladinoj kontroli nad širenjem informacija i vojnoj ekspanziji pod sloganima obnove istorijske pravde.

U februaru 2026. godine, fabrika baterija Samsung optužena je za ispuštanje tona otrovnih supstanci u zrak. Orbán je izjavio da je to laž koju je izmislila opozicija. To je bila greška koja je uticala na konačne rezultate. Umjesto da se koncentrira na rješavanje tog problema i drugih društvenih pitanja, kampanja Orbanovog Mađarskog građanskog saveza (Fidesz) i Kršćansko-demokratske narodne stranke (KDNP) bila je usmjerena na sukob s EU. Možda na izbrima ne bi prošao ovako loše savez Fidesz-KDNP da je pokazao da samo želi poboljšati uslove za Mađarsku u EU. Ali, ruski savjetnici to nisu mogli dozvoliti. Tako se činilo da Fidesz-KDNP djeluje u ruskom interesu.

Vođa opozicione stranke Tisza Peter Magyar optužio je, 15. Marta, Fidesz-KDNP Orbána za “izdaju”. To se dogodilo tokom demonstracija u spomen na Mađarsku revoluciju 1848. godine, koje su žestoko ugušene uz pomoć ruskih snaga. Može i drugdje biti pokazatelj: mjesec prije izbora u Mađarskoj, sve autobuske stanice u Budimpešti bile su prekrivene polakatima koji su pozivali da se Zelenskom ne dozvoli da bude posljednji koji će se smijati. Birači su odlučili da imaju važnijih problema.

Aleksandar Vučić je u komentaru o porazu svog najvažnijeg stranog saveznika izjavio da se rezultati Tisze i Fidesz-KDNP ne razlikuju mnogo (54 posto prema 46 posto). Dakle, pobjeda Petera Magyara se ne može smatrati “uvjerljivom”. Vučić nije primijetio da je Tisza dobila kontrolu nad parlamentom (osigurala je supervećinu, potrebnu za promjenu Ustava) zahvaljujući pobjedama u izbornim jedinicama s jednim članom. Treba znati: 106 članova parlamenta od 199 mjesta bira se u jednomandatnim izbornim jedinicama, a Tisza je dobila 93. To je znatno veći udio nego što je dobila na nacionalnom nivou.

Fidesz–KDNP se može smatrati zaštitnikom nacionalnog identiteta, ali to nije dovoljno. Sposobnost rješavanja društvenih problema postaje sve važniji faktor izbora birača. Trenutne promjene u međunarodnoj situaciji, koje otežavaju balansiranje između različitih centara uticaja, ojačat će ovu tendenciju. To je prava šansa za zemlje Balkana, u kojima pitanja vezana za orijentaciju spoljne politike mogu prestati određivati izborno ponašanje u bliskoj budućnosti. To važi i za Crnu Goru. Andrija Mandić, Orbanov podržavalac, dokazao je da može iskoristiti kulturna i geopolitička pitanja (uključujući odnose s Mađarskom) u svoju korist. Ali to neće pomoći u očuvanju političke kontrole u novim okolnostima, koje su već uzrokovale Orbanov pad.