Kad apstinenti odluče

Kad god u nekoj zemlji sa državničke funkcije ode autokrata, u tomovima se pišu analize razloga zbog kojih on nije mogao ostati na vlasti, ali rijetko se ko bavi time zašto je i kako pobijedio onaj koji ga je srušio. Poraz subjekta A nije isto što i pobjeda subjekta B, pri čemu ta razlika nije semantička, već suštinska. Analize koje lijepo izgledaju u maratonima eseja često nemaju nikakve pragmatične vrijednosti ukoliko je fokus na porazu. Da, Viktor Orban je izgubio. Da, korupcija je uništila sistem iznutra. Da, inflacija je pojela plate koje su na papiru rasle. Sve je to tačno, ali sve je to ono što je suvišno objašnjavati i nešto na što ne želi da gubi vrijeme neko ko pokušava da razumije kako se vlast mijenja, a ne samo zbog čega.

Ni najlošiji, najkorumpiraniji i za građane najpogubniji sistem se nikada ne urušava sam od sebe. Uvijek je potreban neko da ga gurne. Lider Tise, Peter Mađar, nije čovjek ideje, već dijagnostičar sistema i to je razlika koja se u politici mjeri mandatima. Nije ušao u izbornu trku s grandioznim projektom preuređenja mađarskog društva, nije zagovarao ideologiju izvezenu iz briselskih think-tankova, nije se oblačio u liberalni kostim koji bi mađarskom biraču mirisao na uvozni proizvod, u fokusu mu nijesu bile woke ideje, ni ratovi po svijetu, već ono što je unutar granica njegove zemlje. Došao je sa jednom jednostavnom, matematički preciznom porukom i doslovno uvjerio javnost da zna šta je problem, obećavši da neće zloupotrebljavati položaj.

Birači ne glasaju za viziju, već za rješavanje njihovih životnih problema. Razlika je ogromna, a iz perspektive birača opozicija koja to ne shvata zaslužuje da izgubi. Teorija demokratske tranzicije puna je lijepih pretpostavki o racionalnom glasaču koji bira na osnovu programskih platformi i ideološke usklađenosti. Praksa je brutalnije jednostavna i jasno pokazuje da građanin ili glasa da bi otklonio problem koji ga muči ili ne glasa ako ocijeni da taj problem niko ne bi znao da riješi. Inflacija nije apstraktna ekonomska kategorija, već razlika u cijeni hrane u odnosu na onu iz prošle godine. Korupcija nije sociološki fenomen, već je to ministrov prijatelj čija je firma prvorangirana na tenderu dok građanin čeka operaciju osam mjeseci.

Kad se te dvije stvari slegnu u čovjeku koji inače ne izlazi na izbore, on prestaje da bude apstinent. Mađar je tu pokretačku snagu razumio. Nije je stvorio, jer je ona već bila tu, sabijana godinama neravnopravnih uslova, lažnih statistika i svečanih otvaranja projekata koji nikad nijesu završeni. On je samo bio posuda dovoljno čvrsta da je prihvati i dâ joj oblik.

U Crnoj Gori se godinama najavljuju projekti toliko apstraktni da im se ne nazire ni kraj, ni početak. Milijarde investicija, zemlja premrežena brzim cestama, arhitektonski eksperiment zvani Velje brdo, naučno-istraživački centri i akademije koje će svakog građanina pretvoriti u programera dostojnog Silicijumske doline, naspram tenderskih procedura koje se prekidaju da bi se poslovi ubrzali, a pored bolnica u kojima nema uslova za rad. Ovakav odnos najavljenog i realnog sam po sebi ne rađa revoluciju, već apatiju, a od vlasti koja je dovela do takvog stanja iritantnija je samo opozicija koja je zanimljivija samoj sebi nego biračima.

Postoji gotovo zakonita pravilnost u balkanskim demokratijama u kojima opozicioni lideri imaju složen odnos s pobjedom, uprkos svim ličnim kvalitetima koje mogu imati, ali koji više znače njima samima nego biračima, jer su u njihovim očima oni puki moralni glasnici, ali ne i politički operativci. Političke kampanje čija je ambicija podizanje svijesti o pitanjima koja nijesu dio svakodnevice običnog čovjeka je luksuz koji sebi mogu da priušte samo oni kojima pobjeda nije cilj. Objedinjavanje široko rasprostranjenog nezadovoljstva nije utopijski projekat bratstva i jedinstva, već čista matematika u sistemu u kojem vlast ima poluge da sve drži pod kontrolom i u kojem je jedina protivteža aritmetičko zbrajanje nezadovoljnih glasova u jedan vektor.

Nije riječ o glasačima ove ili one partije i ujedinjavanju opozicije koje je samo sebi svrha, već o apstinentima koje neko ili nešto treba da pokrene, ali niko u tome ne uspijeva. Kod birača, međutim, svaki glas koji ode na 'svoju' listu, 'iz inata', 'iz principa' ili zbog ega je glas koji finansira paf-paf puteve čija gradnja ne počinje. Mađar nije pobijedio jer dolazi s potpuno suprotnog kraja političkog spektra u odnosu na Orbana, već zato što je bio jasno čitljiv. Birač u roku od trideset sekundi mora da razumije zašto nekome treba da dâ glas, a ne zašto je onaj drugi loš, jer to već zna. To je pitanje na koje crnogorska opozicija duguje odgovor, ali ne Briselu, nevladinim organizacijama i ambasadama, već onom građaninu koji tog izbornog dana počinje svoj uobičajeni ritual nedjeljnog jutra i pita se da li je vrijedno da izađe na glasanje.