Crnogorska trobojka i političke manipulacije

Svi koji su vjerovali da će predlog Demokratske narodne partije Crne Gore da trobojka bude narodna zastava dobiti potrebnu većinu i biti usvojen, bili su u velikoj zabludi. Da bi bili sigurni da će neki predlog biti usvojen, morate prvo dobro poznavati glavne aktere na političkoj sceni, a prije svega njihov minuli rad.

I dok je bilo za očekivati da će protiv ovog predloga biti svi konstituenti bivše vlasti, bilo da se sada nalaze u opoziciji ili u novoj vlasti, igre jednog dijela nove vlasti, čije članstvo preferira usvajanje odluke da trobojka bude narodna zastava, bile su više nego očigledne. Teza da se ovo pitanje ostavi za neko drugo vrijeme može se dovesti u vezu sa onom kada je odložen referendum o državnom pravnom statusu Crne Gore, kada su zagovornici zajedničke države na najvažnijim partijskim funkcijama to tumačili dobrom odlukom, ne shvatajući da su separatisti kupovali vrijeme da obezbijede potrebnu većinu, koju u tom trenutku nijesu imali ni na vidiku.

Takvo je i sada stanje sa trobojkom, koja je ukinuta golom silom tadašnjeg režima, koji nije uvažavao volju naroda, za koju sam siguran da je u tom trenutku bila na strani trobojke. Uspostavljanje nove državne zastave imalo je za cilj da se napravi otklon od Njegoševe Crne Gore, ali i da tadašnji čelnici države sebe predstave očevima neke nove Crne Gore koja od njih počinje. Ni jedna zastava nije toliko skrnavljena kao crnogorska trobojka.

Kako bi koja vlast dolazila, tako je u nju crtala svoje partijske simbole, a brisala narodne. Zato je bilo za očekivati da predlog DNP neće proći, ali i zbog još ponečega. Još u vrijeme jedinstvenog SNP-a, partije koja se iskreno borila da trobojka ostane državna zastava, a kada je njeno zalaganje golom silom osujećeno, nastavila je borbu da trobojka bude narodna zastava. Jedan od njenih lidera, Srđan Milić, prvi je pokušao da na partijskom kongresu istakne novu državnu zastavu, vjerovatno u namjeri da pošalje poruku da i SNP kreće nekom novom putu. Nakon protivljenja većine članova Glavnog odbora, odustao je od te namjere, ali je obećao da će prvi dan nakon kongresa to učiniti u svom kabinetu, što je i uradio.

Ali bi za takvu odluku nalazio alibi u stavu Komisije za pripremu kongresa, u čijem sastavu je bio i jedan broj sada aktuelnih političara rasutih u raznim partijama. Nije nepoznato da je borba za fotelje gurnula u drugi plan borbu za velike ideje i volju naroda, kao da su se foteljaši odricali ne samo istorijske prošlosti Crne Gore, već i svoje prošlosti i ideologije, računajući da će protokom vremena sve biti predato zaboravu. Na tu kartu igraju i oni koji u odbrani stava da nije vrijeme za identitetska pitanja, članstvu pričaju jednu priču, a iza leđa namiguju međunarodnoj zajednici šaljući signale da su na njihovoj strani.

Još jedan događaj ovih dana privlači pažnju javnosti. Odluka Vlade Crne Gore da razriješi dužnosti Predsjednika borda direktora Regionalnog vodovoda crnogorsko primorje, gospodina Zorana Lakušića, u najmanju ruku je skandalozna. U trenucima kada ovaj kolektiv bilježi impresivne rezultate, ovakve odluke govore da ova Vlada svakim danom sve više srlja u živo blato. Umjesto da gospodinu Lakušiću oda priznanje za ogromne napore koje je uložio da ovaj kolektiv pozitivno posluje, da crnogorsko primorje konačno u svako doba godine ima dovoljne količine vode za piće, da više nema ilegalne eksploatacije šljunka iz korita Morače, da bude spriječena dalja devastacija vodoizvorišta Bolje Sestre, Vlada se odlučila da uz kršenje zakona razriješi gospodina Lakušića i time još jednom potvrdi da rad i rezultati rada gube bitku u međusobnim partijskim obračunima.

Nažalost, u Crnoj Gori skromni, stručni i sposobni ljudi, čije biografije nijesu ispunjene aferama, korupcijom i kriminalom, nemaju prođu niti su miljenici onih kojima je povjereno upravljanje državom. Zato se radujem što gospodin Lakušić odlazi iz Regionalnog vodovoda uzdignute glave i što će jednog dana svjedočiti kako oni koji su njega razriješili odlaze pognute glave.