Invazija na Iran: strateške zamke

Decenijama se američka kopnena invazija na Iran smatrala krajnjom granicom eskalacije - preskupom za pokretanje i previše destabilizujućom da bi se mogla održati. Ta pretpostavka sada slabi. Kako se američko-izraelski rat protiv Irana intenzivira, ono što je nekada djelovalo nezamislivo postaje sve vjerovatnije. Pitanje više nije samo da li je kopnena invazija moguća, već gdje bi mogla početi i da li bi mogla donijeti strateške rezultate.

Na prvi pogled, periferija Irana nudi više mogućih ulaznih tačaka - od Persijskog zaliva i Omanskog zaliva do zapadnih pograničnih područja. Ali to je ključna iluzija. Ista geografija koja invaziju čini zamislivom istovremeno je čini strateški samoporažavajućom. Vojna geografija Irana usmjerava spoljne snage ka ograničenom broju obalnih uskih grla, energetskih čvorišta i graničnih koridora koji su manje putevi ka uspjehu, a više okidači šire eskalacije.

Ova logika najjasnije se vidi u pet tačaka: ostrvo Karg, Hormuški moreuz, ostrva Abu Musa i Veliki i Mali Tunb, koridor Čabahar-Konarak i pravac Abadan-Horamšahr. Svaka od njih naizgled nudi pristup, ali nijedna ne pruža jasan put ka strateškom uspjehu.

Karg ostrvo je najjasniji primjer kako prividna poluga moći može proizvesti stratešku opasnost. Kao usko grlo iranskog izvoza nafte, kroz koje prolazi oko 90 odsto njegovog izvoza sirove nafte, Karg predstavlja klasičnu jedinstvenu tačku potencijalnog sloma. Relativno izolovano od unutrašnjosti Irana, ostrvo je kompaktno, izloženo i gusto ispunjeno ključnom infrastrukturom. Iz čisto operativne perspektive, obećava maksimalan poremećaj bez potrebe za dubokim prodorom na iransku teritoriju.

Međutim, upravo to ga čini toliko opasnim. Udar na Karg ne bi ostao lokalizovana vojna akcija. Pogodivši okosnicu iranskog izvoza nafte, odmah bi se prelilo na globalna energetska tržišta i podstaklo šire strahove u vezi sa bezbjednošću infrastrukture u Persijskom zalivu. Jednako važno, to bi izazvalo eskalaciju, vjerovatno gurajući Iran ka odmazdi protiv energetskih postrojenja u regionu. Paradoks je jasan. Upravo osobina koja Harg čini privlačnim, njegova centralna uloga u iranskoj ekonomiji, osigurava da bi svaki napad na njega brzo internacionalizovao sukob.

Hormuški moreuz ostaje najvažnije poprište u ovom sukobu. Gotovo petina svjetskih tokova nafte prolazi kroz ovaj uski morski prolaz, što ga čini najznačajnijim energetskim uskim grlom na svijetu. Često se zamišlja kao poluga kontrole koja obećava ogroman strateški uticaj. Međutim, takvo viđenje je pogrešno. Hormuški moreuz nije jedna tačka koja se može zauzeti, već složen pomorsko-teritorijalni sistem. Svaki ozbiljan pokušaj njegove kontrole zahtijevao bi operacije protiv Bandar Abasa, u kojem se nalazi najveća iranska luka, kao i protiv Kešma, najvećeg ostrva u Iranu.

Kontrolisati moreuz, u suštini, znači ući u rat za teritoriju. Dugotrajna kontrola zahtijevala bi slabljenje obalske odbrane, neutralisanje raketnih i asimetričnih pomorskih kapaciteta, kao i održavanje stalnog vojnog prisustva u izuzetno spornom okruženju. Ono što na prvi pogled djeluje kao sredstvo pritiska bez potpune invazije, vjerovatno bi se pretvorilo u dugotrajnu i resursno zahtjevnu kampanju, direktno vezanu za iransku territorialnu odbranu.

Tri ostrva Abu Musa te Veliki i Mali Tunb čine strateški zapadni ulaz u Hormuški moreuz. Njihovo zauzimanje ne bi presudno promijenilo vojni odnos snaga, niti bi otvorilo put ka unutrašnjosti Irana. Ali, pošto se nalaze na presjeku iranskog suvereniteta i dugogodišnjeg teritorijalnog zahtjeva Ujedinjenih Arapskih Emirata, svaka operacija protiv njih nosila bi nesrazmjerno velike političke posljedice. Ono što djeluje kao potez s malim troškom i simboličnim dometom zato bi moglo proširiti rat, a da pritom ne poboljša strateški položaj Sjedinjenih Država.

Čabahar – Konarak predstavlja najmanje pominjanu ulaznu tačku duž jugoistočne obale Irana. Ovaj prostor je geografski otvoreniji i manje zagušen, ali ta pristupačnost nosi i osnovno ograničenje. Čabahar omogućava pristup bez stvarnog uticaja. U odnosu na Harga, ne nalazi se u srcu iranske naftne infrastrukture. U poređenju sa Hormuškog moreuzom, ne kontroliše ključno svjetsko usko grlo.

Abadan – Horamšahr predstavlja najizgledniji pravac za potencijalnu kopnenu invaziju. To je najdirektnija ruta iz Persijskog zaliva ka strateški vrijednoj teritoriji. Međutim, svako napredovanje vjerovatno bi započelo preko Kuvajta, nastavilo se kroz južni Irak, prolazeći kroz Basru i ušlo u Huzestan. Svaka takva operacija vjerovatno bi se suočila s pritiskom milicija povezanih s Iranom, posebno Snaga narodne mobilizacije (Hašd al-Šaabi). Bojište ne bi bilo ograničeno na klasični međudržavni rat, već bi moglo poprimiti obilježja fragmentisanog, višeslojnog sukoba unutar onoga što je, u suštini, kontinuirani šiitski geopolitički prostor koji se proteže od južnog Iraka do jugozapadnog Irana.