Realnost strateških partnerstava na Bliskom Istoku: SAD i zalivske države

Zemlje Zaliva trpe zbog američkih akcija. Stručnjaci kažu da nije jasno šta saveznici zemalja Zaliva mogu da ponude, naročito u situaciji u kojoj upravo oni naprave problem, koji nijesu u stanju da riješe.

Nastavila se bura oko Irana i Hormuškog prolaza. Američki predsjednik bijesni na tradicionalne saveznike i u svom maniru tvrdi da će se akcije u Iranu završiti za par nedjelja, dok svijetom vlada nesigurnost. Dvije trećine Amerikanaca smatra da bi SAD trebalo da rade na brzom okončanju učešća u ratu s Iranom, čak i ako to znači da ciljevi koje je postavila Trampova administracija neće biti ostvareni. Ovakvu sliku pokazalo je istraživanje koje su sproveli Reuters i Ipsos.

Prema istraživanju kompanije GeoPoll u Egiptu, Keniji, Nigeriji, Pakistanu, Saudijskoj Arabiji i Južnoafričkoj Republici, samo 18 posto ispitanika krivi Iran za sukob i njegove globalne posljedice, dok 29 posto krivi SAD, a 38 posto Izrael. Ni američki predsjednik nije zadovoljan razvojem situacije. „Moraćete da naučite da se borite sami za sebe, SAD više neće biti tu da vam pomažu, kao što ni vi nijeste bili tu za nas. Iran je, praktično, razorena država. Težak dio je gotov. Idite sami po svoju naftu”, poručio je Tramp evropskim partnerima, posebno kritikujući Francusku zbog toga što nije dozvolila da avioni lete nad njenom teritorijom da bi vojne zalihe prevezli u Izrael. Ljut je i na druge saveznike, prvenstveno Englesku i Italiju. Španija je odavno na tapetu.

Zemlje Zaliva su najviše pogođene akcijama SAD-a i Izraela u Iranu. Najvažniji američki partneri u Persijskom zalivu su: Saudijska Arabija, UAE, Katar, Kuvajt, Bahrein i Oman. Ove države su dio Savjeta za saradnju u Zalivu (GCC), regionalne političke i ekonomske organizacije, osnovane 1981. godine, sa ciljem da sarađuju u oblastima kao što su: ekonomija, trgovina, bezbjednost, odbrana, politika i regionalna stabilnost. One čine i jezgro američkog bezbjednosnog sistema u regionu.

SAD imaju vojne objekte na najmanje devetnaest lokacija u Bahreinu, Egiptu, Iraku, Izraelu, Jordanu, Kuvajtu, Kataru, Saudijskoj Arabiji, Siriji i UAE. Od ovih baza osam se smatra stalnim. Američka vojska koristi i velike baze u Džibutiju i Turskoj, koje pripadaju drugim regionalnim komandama, ali često značajno doprinose američkim operacijama na Bliskom istoku. Sve zemlje domaćini imaju sporazume sa SAD o vojnom prisustvu, osim Sirije. Međutim, u maju 2025. godine, Sirija i SAD započele su normalizaciju odnosa nakon što je Tramp najavio ukidanje sankcija toj zemlji.

U Bahreinu boravi najveći broj stalno raspoređenog američkog osoblja. Tu se nalazi Peta flota američke mornarice. Katar se smatra strateški najvažnijim zbog najveće vojne baze Al Udeid, u kojoj je stacionirano oko 10.000 američkih vojnika. Ova baza osnovana 1996. predstavlja istureni štab američke Centralne komande (CENTCOM), koja upravlja vojnim operacijama na ogromnom prostoru od Egipta do Kazahstana. Katar ima i tursku vojnu bazu, a sarađuje i s Ujedinjenim Kraljevstvom i Francuskom kroz zajedničke vježbe i nabavku oružja.

U Kuvajtu je logistički hub, posebno važan za Irak. Važna za protivraketnu odbranu i avijaciju je američka baza Princ Sultan u Saudijskoj Arabiji. Procjenjuje se da se danas u Zalivu nalazi između 40 i 50 hiljada američkih vojnika. Baze ne pružaju samo bezbjednosni kišobran, već i pristup naprednim odbrambenim sistemima, obavještajnim kapacitetima i vojnoj tehnologiji. SAD ima vojno prisustvo u svim državama Zaliva osim Irana, što čini najgušću mrežu baza na svijetu. Amerikanci uz pomoć svojih saveznika kontrolišu jednu stranu Zaliva. Druga strana u cjelokupnoj dužini je pod kontrolom Irana.

Od početka sukoba iranske snage su redovno raketirale američke baze u ovom dijelu svijeta, a projektili su stigli i do Kipra. Baze koje SAD imaju u Džibutiju, Egiptu i Turskoj za sada nijesu bile pogođene. Stručnjaci kažu da nije jasno šta državama Zaliva njihovi saveznici zapravo mogu da ponude, naročito u situaciji u kojoj upravo oni naprave problem, koji nijesu u stanju da riješe.

U petak je Saudijska Arabija presrela više talasa iranskih dronova, dok je kuvajtska Petroleum Corporation saopštila da je njena rafinerija Mina al-Ahmadi bila meta nekoliko napada dronovima, zbog čega su pojedini pogoni obustavili rad. Ove srijede potvrđeno je raketiranje tankera kompanije QatarEnergy. Iz Katara su javili da nema povrijeđenih i da su dva od tri iranska projektila presretnuta, dok je treći napravio određenu štetu.

Katar je, inače, drugi najveći partner SAD-a u programu Foreign Military Sales (FMS), odmah nakon Saudijske Arabije. Riječ je o zvaničnom kanalu preko kojeg SAD prodaju oružje i vojnu opremu drugim državama. Američki State Department je naveo da su nedavne velike isporuke Kataru uključivale Patriot raketni sistem dugog dometa, sistem NASAMS, radare, sisteme ranog upozorenja i borbene helikoptere. Sa Saudijskom Arabijom ne postoji formalni sporazum o uzajamnoj odbrani poput NATO-a, već sporazumi o vojnoj saradnji. Ova zemlja ima i bezbjednosno partnerstvo sa Pakistanom. Procjene su da je u ovoj zemlji raspoređeno između 1500 i 2000 tamošnjih vojnika.

Podaci govore da SAD odavno dobro posluje u ovom komadu svijeta. U drugoj polovini marta SAD su najavile ugovor o prodaji oružja vrijedan 8,4 milijarde dolara UAE. Prema podacima koje je tik pred COVID prikupio Forum on the Arms Trade iz američkog programa Foreign Military Sales, 2019. godine ugovoreno je oko 25,5 milijardi dolara poslova sa devet zemalja regiona Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. To se poredi sa svega 11,8 milijardi dolara u 2018. godini, što predstavlja rast od 118 odsto. I tada je prodaja naoružanja na Bliskom istoku rasla brže od ukupnog trenda i činila više od trećine ukupne svjetske prodaje. Katar i Saudijska Arabija činili su po 6,8 odsto ukupnog svjetskog uvoza oružja u periodu 2020–2024., što ih čini trećim i četvrtim najvećim uvoznicima na globalnom nivou. UAE su 11. najveći uvoznik oružja, sa udjelom od 2,6 odsto globalnog uvoza u istom periodu.

Prema Stockholm International Peace Research Institute, Saudijska Arabija je glavni primalac američkog oružja. Između 2020. i 2024. godine, ova zemlja je primila 12 odsto ukupnog američkog izvoza oružja. Oko 74 odsto uvoza oružja Saudijske Arabije dolazi iz SAD-a. Kako sukob odmiče, Iran bi mogao pokušati razbiti jedinstvo GCC-a, iskorištavajući razlike u interesima i perspektivama između tamošnjih država, od kojih svaka ima različite odnose s Iranom, SAD-om, Izraelom, ali i međusobno.

Države GCC-a nisu zaboravile zalivsku krizu tokom prvog mandata predsjednika Trampa, kada su Saudijska Arabija, UAE i Bahrein prekinule odnose, zatvorile vazdušni prostor i blokirale Katar zbog navodnog finansiranja terorizma i veza s Iranom. Geostrateški značaj regiona prevazilazi njegove ogromne rezerve ugljovodonika koje su među najvećima na svijetu, i obuhvata kontrolu nad Hormuškim moreuzom, jednim od najvažnijih pomorskih uskih grla u globalnoj trgovini energentima.

Američko vojno prisustvo nikada nije bilo privremeno taktičko rješenje; ono se postepeno oblikovalo u sastavni dio šire strategije upravljanja regionalnim odnosima i zaštite globalnih ekonomskih interesa. Uprkos namjeri da doprinese stabilnosti, ovaj bezbjednosni aranžman stvara složen skup političkih i strateških dilema. Prisustvo stranih vojnih baza, u regionu obilježenom trajnim tenzijama, zamišljen je kao faktor kakve takve bezbjednosti. Sada znamo, u isto vrijeme je i razlog za strah od odmazde.

Realno je i da bi zemlje Zaliva mogle polako okretati svoj fokus drugim igračima, prvenstveno Kini i Rusiji. Nemogućnost kontrolisanja sukoba od strane Vašingtona i neka nova normalnost na koju će se očigledno morati privići, mogu dovesti i do radikalnijih poteza. Ekonomskih prije svega, a onda možda i strateških. Ovaj region je očigledno težak za održavanje i u mirnodopskim uslovima. Neizvjesnost svih aktera uključenih u sukob sa Iranom donosi svakodnevne probleme u vrlo razjedinjeni GCC. Koherentan i jedinstven GCC nije samo težnja američkih kreatora politike, već osnovni stub njihovih interesa na Bliskom istoku.

Dio ove zamršene situacije je i demografska slika regiona. Ukupno u zemljama Zaliva živi oko 60 miliona stanovnika. Najviše u Saudijskoj Arabiji – 36 miliona. Međutim, domicilno stanovništvo čini svega polovinu ove brojke. Stranci u Saudijskoj Arabiji čine oko 13 miliona populacije. Ukupno u svim zemljama ih je oko 50 posto. Umnogome ekonomije ovih zemalja zavise od stranih eksperata i radnika. Kako će rakete i dronovi iz Irana uticati na demografiju, samim tim i ekonomiju regiona, možemo samo naslućivati.

Bogati i neslobodni Zemlje Zaliva, saveznice SAD, su monarhije u kojima vladajuće porodice imaju dominantnu ili političku moć. Većina sistema se može opisati kao autoritarna ili hibridna, sa ograničenim institucionalnim mehanizmima za političko učešće građana. U nekim državama postoje parlamenti ili savjetodavna tijela, ali njihova uloga je često ograničena, bez stvarne kontrole nad izvršnom vlašću. Čak i tamo gdje postoje izbori, oni su tu da daju legitimitet sistemu. U pogledu građanskih sloboda, region Zaliva bilježi brojna ograničenja, posebno u oblasti slobode izražavanja, udruživanja i političkog organizovanja. Prema analizama organizacija poput one Amnesty International, vlasti u više zemalja koriste zakone o bezbjednosti i sajber kriminalu kako bi suzbile kritiku i ograničile javni prostor. Mediji i internet su pod snažnim nadzorom države. Među zalivskim državama postoje određene razlike u stepenu političkih prava. Kuvajt se često izdvaja kao najotvoreniji sistem sa relativno aktivnim parlamentom i višim nivoom političke participacije, iako spada u kategoriju djelimično slobodnih zemalja.