Generalna skupština UN usvojila Deklaraciju o ropstvu

Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Deklaraciju o trgovini porobljenim Afrikancima i rasno utemeljenom ropstvu Afrikanaca kao najtežem zločinu protiv čovječnosti (A/80/251 119) sa 123 glasa za - većinom zemlje Globalnog juga, Afrike, Kariba, tri glasa protiv - SAD, Izrael i Argentina, te 52 apstinenta - među njima Velika Britanija, mnoge zemlje Europske unije, te Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija, a 15 zemalja nije ni glasalo.

Ova deklaracija se na najprestižnijoj svjetskoj pozornici, onoj UN-a, bavi delikatnom temom koja svjedoči o najsramotnijoj i najdugotrajnijoj epizodi zapadne civilizacije, u kojoj su se ljudska bića stoljećima tretirala kao sredstvo, stvar, roba. Stoljećima su trajale nehumane prakse, a milijuni ljudi su bili žrtve te komodifikacije ljudskog života. Mnoge zemlje su na tome prosperirale, dok su afričke i karipske zemlje i danas limitirane razvojem uslijed tog negativnog povijesnog naslijeđa.

SAD su glasale protiv Deklaracije, ističući kako se protive svakom obliku ropstva, ali odbijaju mogućnost reparacije ili odštete, objašnjavajući da u tom vremenu ljudske povijesti ropstvo nije bilo zabranjeno međunarodnim pravom. Izrael i Argentina su se priklonili ovom stavu, a Velika Britanija i EU su apstinirale od glasanja, plašeći se mogućih reparacija i pravnih presedana vezanih za klasifikaciju zločina protiv čovječnosti.

Gana je inicirala usvajanje Deklaracije, a ministar vanjskih poslova te zemlje, Samuel Ablakwa, u svom govoru iznio je kritiku prema SAD-u i EU, kao nekadašnjim glavnim počiniteljima transatlantske trgovine robljem, tražeći formalnu ispriku od Afrike i svih ljudi afričkog porijekla. Međutim, velike sile rijetko traže oprost za greške iz prošlosti, a njihovo glasanje na UN-u, iako na platformi koja štiti dostojanstvo svakog ljudskog bića, ostaje očekivano.

Ovo glasanje takođe ukazuje na to kako se najrazvijenije svjetske demokratije teško suočavaju s prošlošću. Ne radi se samo o etičkom aspektu, već i o političkoj odgovornosti koja se može prevesti u pravnu sferu, a države dominantno paze na svoje interese, glasajući protiv ili apstinirajući.

Iz perspektive država bivše Jugoslavije, Slovenija i Hrvatska su apstinirale, dok je Srbija glasala za, što je refleksija međunarodnog konteksta. Sve zemlje imaju problema u suočavanju s prošlošću, a na međunarodnom planu priklanjaju se stavovima većih sila.

Iako Deklaracija nije obavezujuća, njen smisao leži u tome što se na visokoj svjetskoj političkoj platformi našla tema ropstva, koja svjedoči o brutalnom i nehumanom tretmanu ljudi kroz istoriju, kršeći osnovni postulat o dostojanstvu svakog ljudskog bića.